U alžirskom Oranu na rasporedu su 19. Mediteranske igre na kojima će nastupiti ukupno 105 hrvatskih sportašica i sportaša. Točnije, nastupit će 50 sportašica i 55 sportaša. Imat ćemo jake uzdanice u nekim sportovima. A predstavljat će nas troje olimpijaca koji nas prošle godine obradovali olimpijskim medaljama u Tokiju. To su Matea Jelić, Toni Kanaet i Tin Srbić. Prije četiri godine u španjolskoj Tarragoni, hrvatska je delegacija osvojila 17 medalja – devet zlatnih, pet srebrnih i tri brončane osvojivši na kraju jako dobro deveto mjesto. A sličan uspjeh mogao bi se ponoviti i u Alžiru. No, kada pogledamo popis hrvatskih putnika na Mediteranske igre, za oko nam zapne jedan detalj – nema hrvatskih rukometaša.
Muška reprezentacija na svakim je mediteranskim igrama bila jedan od favorita za zlato. Ali sada je nema niti na kladionicama kao što je Bet at Home. Na mediteranskom turniru nastupit će ukupno deset muških selekcija, od kojih sedam europskih – Slovenija, Italija, Srbija, Španjolska, Turska, Sjeverna Makedonija i Grčka. Nažalost, proći će bez Kauboja.
Hrvatska muška rukometna reprezentacija od svojih prvih MI u Francuskoj 1993. godine osvojila je četiri zlata i dva srebra. U nastavku ćemo se dotaknuti svih mediteranskih turnira na kojima su naši rukometaši došli do odličja…
Languedoc-Roussillon 1993. (zlato)
Bila je to prva rukometna medalja za mladu Hrvatsku. A smo godinu dana kasnije izabranici Zdravka Zovka osvojit će onu pamtljiviju europsku broncu u Portugalu. No, svakako zlato iz Languedoc-Roussillona 1993. ostat će zlatnim slovima upisano u povijest hrvatskog rukometa.
Hrvatska je do zlata došla sa stopostotnim učinkom. Jedini koji su pružili odličan otpor bili su Egipćani u polufinalu, a koliko su dobro igrali Saračević, Puc, Ćavar i ostali govori podatak da u finalu domaća Francuska nije imala šanse. Završilo je 26:19 uz devet pogodaka Patrika Ćavara.
Bari 1997. (zlato)
Godinu ranije osvojeno je toliko opjevano olimpijsko zlato u Atlanti, a u Bariju se dogodio posljednji rezultatski iskorak uoči pada. Nešto pomlađena selekcija (Džomba, Dominiković, Jerković,…) obranila je zlato iz Francuske. Nakon pobjede nad Grčkom, Alžir je bio nepremostiva prepreka, no bio je to jedini poraz za hrvatski rukomet na Igrama. Slavlja nad Tunisom i Slovenijom dovela su nas do finala i obračuna s domaćinom Italijom, no ponovno je slavio gost. Bila je to neizvjesna utakmica protiv ekipe Line Červara koji je tih godina preporodio talijanski rukomet i učinio ga konkurentnim u svjetskim okvirima. Konačan rezultat od 21:20 dovoljno govori kako su dobri bili Talijani.
Tunis 2001. (zlato)
Na prethodna dva mediteranska turnira, dvaput smo u finalu svladali domaćina, a niti u glavnom tuniškom gradu nismo napravili iznimku. Tada smo na sceni vidjeli Balića i Lackovića, no bez Metličića, koji je činio jednu od najboljih vanjskih linija koje je rukomet ikada vidio.
Preko Turske i Alžira osigurano je četvrtfinale gdje je pala Italija, a mnogo toga nije niti Francuska mogla pokazati u polufinalu. U finalnom srazu čekali su nas Tunižani koji su izgubili minimalnom razlikom (23:24) – hrvatski rukomet je osvojii i treće hrvatsko uzastopno zlato na MI!
Almeria 2005. (srebro)
Zbog nelogičnog sustava rukometnog turnira, Hrvatska je u “skupini” odigrala samo jednu utakmicu, protiv Egipta, svladavši ga s 24:22. Bila je to važna pobjeda jer nam je u četvrtfinalu donijela Grčku, umjesto domaćina Španjolsku. Grci su apsolvirani, kao i tadašnja Srbija i CG u polufinalu. No, u finalu su čekali Španjolci koje, ipak, nismo mogli izbjeći.
Kao i nekoliko mjeseci ranije u finalu SP-a, i ovdje su bili bolji, i to s osjetnom razlikom (28:21). Dva poraza u finalima od Španjolaca kao da su nas začarala, budući da ćemo iduće zlato na nekom velikom natjecanju (olimpijske igre, svjetska prvenstva, europska prvenstva, mediteranske igre) slaviti tek 13 godina kasnije…
Mersin 2013. (srebro)
Tog ljeta u turskom Mersinu prvi se put dogodilo da u finalu nismo odmjerili snage s domaćinom. Tri pobjede (Egipat, Tunis, Grčka) i jedan poraz (Slovenija) bili su nam dovoljni za prvu poziciju i odlazak na Talijane u polufinalu (23:21).
Jerko Matulić iskazao se u završnim utakmicama, no nije bilo dovoljno za uzimanjem zlata. Egipćani su nam se u finalu revanširali za poraz u skupini svladavši izabranike Slavka Goluže s 28:23.
Tarragona 2018. (zlato)
Španjolska Tarragona prekinula je dug niz bez zlata na velikim natjecanjima. Červarov povratak na klupu Kauboja nije prošao uspješno – osvojili smo peto mjesto na EP-u u Hrvatskoj. No popravni ispit imao je nekoliko mjeseci kasnije u Španjolskoj. Na krilima Halila Jaganjca i Davida Mandića pali su Talijani i Alžirci u grupi.
Nokaut-faza bila je apsolutni triler. U velikom obrambenom “ratu” pobijeđeni su Slovenci (17:16), da bi Červarovi izabranici nakon dva produžetka prošli domaću Španjolsku (31:29) uz sjajnu rolu Jaganjca koji je postigao čak devet golova. Vrhunac trilera dogodio se u finalu protiv Tunisa, triler kakav kladionice, na koje se može doći klikom na alternativni link, nisu očekivale. Samo dvije sekunde prije kraja, Josip Božić-Pavletić donio je Hrvatskoj zlato golom s krila za 24:23 i tako prekinuo post od 14 godina bez zlatne medalje na velikom natjecanju.
