Vitomira Lončar jedna je od najpoznatijih hrvatskih glumica, producentica i direktorica. Ona je i osnivačica kazališta Mala scena, docentica na Odsjeku produkcije Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu… Odigrala je šezdesetak uloga u kazalištu, na filmu i televiziji, a producirala je i sedamdesetak predstava. Osnivačica je i izvršna producentica Epicentra, producirala je Playwrights Forum u Opatiji te mnoge međunarodne projekte, kao što su Borges (multikulturni projekt, Filipini 2006.) te Ifdentity (interkulturni projekt, Španjolska 2008.). Za izuzetne zasluge u kulturi odlikovana Redom Danice s likom Marka Marulića 1995. godine, a iste godine dobila i Spomenicu domovinskog rata.
“Već se godinama ne smatram glumicom. Moj prvi i osnovni posao je kazališna producentica. A odmah uz to je predavačica na Akademiji dramske umjetnosti, premda sam tamo vanjska suradnica. Dakle, nisam zaposlena. Vodim svoje kazalište, produciram predstave i paralelno s tim predajem. To je moj život. Da, ponekad odigram neku svoju staru predstavu, ali premijeru kao glumica nisam imala godinama”, rekla je Vitomira Lončar.
“Nekada sam za sebe mislila da sam samo i jedino glumica. Ali život me naučio da nismo uvijek ono što o sebi mislimo. Mogu reći – na sreću! Silom prilika otkrila sam jednu drugačiju sebe i jako se dobro osjećam u ulogama u kojima sam danas. Kao što sam se nekad dobro osjećala kao glumica”, dodala je Vitomira Lončar.
22 godine je prošlo od početka rada kazališta Mala scena. Kako danas gledate na sve ono što Vam se događalo tijekom tih godina i kako to da ste se odlučili osnovati kazalište?
“Kazalište smo se odlučili osnovati prije 25 godina jer nismo bili zadovoljni životom glumca u angažmanu. Htjeli smo nešto – drugačije. Naša prva predstava Kraljevna na zrnu graška koju još i danas igramo, a premijerno je izvedena 1. srpnja 1986. godine. Trebalo nam je još dvije godine da uobličimo svoju ideju, da nađemo prostor u kojem smo i danas i počnemo graditi kazalište. Kad smo ustanovili da je to uistinu TO što želimo, dali smo otkaze u kazalištu u kojem smo bili zaposleni i krenuli u ovaj život koji živimo i danas. Nitko ne zna jesmo li mogli dati više. Ali jedno je sigurno – dali smo sve od sebe”, smatra Vitomira Lončar.
Odlukama Grada Zagreba i Ministarstva kulture o smanjenju sredstava namijenjenih izvaninstitucionalnoj kulturnoj sceni , velika većina korisnika tih sredstava našla se u vrlo neizvjesnoj situaciji. Kako komentirate takve odluke i općenito takav pristup nezavisnoj kulturi?
“Moj stav po tom pitanju vrlo je jasan. Izvaninstitucionalna kultura nije poželjna u ovom Gradu. Je li to zato što je izvan kontrole ili je to naprosto rezultat neznanja onih koji odlučuju o kulturi, tu još nisam sigurna. Linearno rezanje financiranja vaninstitucionalnoj kulturi koje traje već treću godinu imati će dalekosežne loše posljedice. I to ne samo po nas koji smo na margini nego i za cjelokupnu kulturu. Mora postojati određeni balans. Ne može postojati u jednoj zemlji samo institucionalna, ali ni samo izvaninstitucionalna kultura. Potrebne su obje. Potreban je dijalog, suradnja i ispreplitanje”, dodala je Vitomira.
Možete li nam ukratko objasniti zašto se kultura u Hrvatskoj ne može u potpunosti sama financirati i zašto je nužno da se sufinancira iz javnih sredstava?
“Nije to hrvatska ekskluziva da se kultura ne može sama financirati. Sami se financiraju samo kazališta na Broadwayu i West endu. I tu je kraj priče. Mi se s tim sustavom ne može uspoređivati zbog previše razloga da bi ih na ovom mjestu mogla elaborirati. Kultura se svugdje u Europi podupire na različite izravne i neizravne načine, ovisi o kulturnim politikama pojedinih zemalja. Naša kulturna politika preferira javni sektor, a to je loše jer je takvim pogledom došlo do petrificiranja. Ukratko, nema izazova pa samim time nema ni izvrsnosti. S druge strane, kultura, osobito kazalište, nije proživjelo tranziciju. Sve je ostalo kao u socijalizmu i takav organizacijski model ne može donijeti ništa dobroga”, misli Vitomira Lončar.
“No, ne postoji način da se stvari mijenjaju preko noći. Inicijativa Za kulturu okupila se i započela s radom prije manje od mjesec dana. Imali smo već dva sastanka s Ministrom kulture, jedan s pročelnikom Ureda u Gradu Zagrebu, za dva dana imamo sastanak sa zamjenicom gradonačelnika… Radimo, osmislili smo platformu djelovanja, strategije, udružili smo se i mislim da je to jako dobar put k stvaranju preduvjeta za promjene. Bez takvog udruživanja civilnog sektora i inicijative odozdo, ja ne vidim mogućnost rješenja krize. Zato sam više nego zadovoljna što smo krenuli – zajedno”, dodala je Vitomira.
Vrlo ste aktivni u borbi za ravnopravnost javne i nezavisne kulture. Ne bojite li se da ste zbog toga što ste glasni vjerojatno i prvi na redu za kažnjavanje – ukidanje sredstava?
“Odavno sam se prestala bojati za svoju egzistenciju. Suprug i ja previše toga znamo raditi da bismo ostali na cesti. A već sam osjetila na svojoj koži tijekom ovih više od 20 godina, koliko stalno javno istupam i govorim o problemima, da je to uistinu tako – da smo prvi na udaru. Bez obzira na rezultate”, smatra Vitomira Lončar.
“Ali moram reći da je kazalište Mala scena tijekom rujna 2010. godine morala otpustiti četiri od sedam djelatnika. Osobno sad radim poslove za tri radna mjesta i vjerujete mi, nimalo nije jednostavno. Čak smo i smanjili smo broj premijera, ali još uvijek smo živi zahvaljujući prije svega publici koja gleda naše predstave. Ali i zbog naših međunarodnih angažmana”, upozorila je Vitomira na stanje u Maloj sceni.
Jedna ste od rijetkih javnih osoba koja je progovorila o svojoj bolesti. Kako je epilepsija utjecala na Vaš privatni i javni život? Utječe li to na vaš život u Zagrebu?
“Bolest je itekako utjecala na moj život. Prije svega, prestala sam glumiti što je bila velika promjena. Što se javnog života tiče i danas ima ljudi koji misle da je epilepsija psihička bolest pa me gledaju .. malo čudno. Ali, što se može, javno se angažiram koliko mogu ne bih li pomogla uklanjanju stigme s te bolesti, premda su rezultati minimalni. Kao što vidite, sve što radim ne pokazuje trenutačne rezultate! Valjda mi je to sudbina da moram biti – strpljiva”, misli Vitomira Lončar.
“Rođena sam u Kačićevoj ulici, kako bi moj pokojni otac bi rekao – u prvoj zoni. Kao mala vozila sam se romobilom posred te iste Kačićeve. Onda znate kako je izgledao centar grada! Žao mi je što je grad zapušten, što je privatni interes pojeo javni, što je sve tako ofucano i jadno. Vjerojatno je krivica na nama samima. Mi smo ti koji idemo na izbore i biramo. Pa smo to i izabrali”, rekla je Vitomira.
“I da dodam, najdraži mi je dio grada Trešnjevka. Ili bolje reći, ono malo što je ostalo od one Trešnjevke koju volim. Slijepe, male uličice, trešnje, jaglaci… Sada živim u takvoj jednoj uličici, a moj bi otac na to rekao – otišla si u treću zonu. Tu ulicu su svi zaboravili pa nam, kada pada kiša, trebaju peraje i maske da izađemo iz nje. Naprosto smo građani drugog reda. Budući da sam štreberica, obilazim već godinama adrese koje bi morale imati sluha za nas koji živimo u nebitnim dijelovima grada. Ali sve je uzalud…”, osvrnula se Vitomira Lončar na život u Zagrebu.
I za kraj, što se trenutno dešava u Maloj sceni? Kakvi planove Vitomira Lončar ima za ovu sezonu?
“Mala scena je ove, 2011. godine, već imala dvije premijere. Prva je bila u siječnju za predstavu Ovca za cijeli život u režiji Snježane Banović, a u kojoj igraju sjajni Dražen Čuček i Srđana Šimunović. I da dodam, predstava je za djecu od 4 do 10 godina. Druga je premijerno izvedena u veljači, a to je australska drama Kamenje. Ona je namijenjena za mlade i odrasle od 10 godina na više u kojoj igraju dva sjajna mlada glumca – Marko Hergešić i Filip Lozić. Obje predstava koje uistinu treba vidjeti!”, poručuje Vitomira.
U travnju 2011. godne naša predstava o anoreksiji i bulimiji Ana i Mia sudjeluje na čak tri festivala, a tp su Mali Maručić u Splitu, Pozorište Zvezdarište u Beogradu i Naj, naj festival u Zagrebu. I da dodam, ista predstava u srpnju gostuje na Okinawi u Japanu. Padobranci nam putuju u Sloveniju i Dansku, Priča o oblaku u Egipat, a radimo i međunarodni interkulturni projekt u Kini, Taiwanu, Austriji, Rusiji i Italiji“, rekla je Vitomira.
“Što se mene osobno tiče, za dva tjedna imam obranu doktorata i time ću završiti jedno intenzivno razdoblje svog života u koje sam uložila puno vremena i truda. Kao što vidite, ne predajemo se! Iskoristila bih još ovaj razgovor da pozovem publiku u kazališta, ali i ne samo u naše, jer smo se previše vezali za računala, televizije, filmove, igrice i slične tehnološke stvari. A još je samo u kazalištu ostao – živi čovjek!”, rekla je za kraj Vitomira Lončar. Više o aktivnostima kazališta Mala scena doznajte na njihovoj internetskoj stranici na adresi mala-scena.hr.
