Boris Ljubičić, slavni hrvatski dizajner, dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo! Naime, Odbor Nagrade Vladimir Nazor donio je odluke o dobitnicima za najbolja umjetnička ostvarenja u Republici Hrvatskoj za 2023. godinu u području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma. A Nagradu za životno djelo u području Likovnih i primijenjenih umjetnosti dobio je Boris Ljubičić, istaknuti dizajner vizualnih komunikacija i to na temelju prijedloga koji je na ovogodišnji natječaj poslalo Hrvatsko dizajnersko društvo. Dodajmo da će se svečana dodjela nagrade održati u srijedu, 19. lipnja 2024. godine. I to na godišnjicu smrti hrvatskog književnika čije ime nosi, uz izravan prijenos na Hrvatskoj televiziji.
Boris Ljubičić rođen je u Sinju 1945. godine, a po struci je dizajner vizualnih komunikacija i grafički dizajner. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1968. godine. A od kraja 60-ih godina 20. stoljeća do danas realizirao je radove u gotovo svim područjima dizajna vizualnih komunikacija. Od vizualnih identiteta i logotipa, preko plakata, knjiga, omotnica nosača zvuka, ambalaže, ekonomske propagande, televizijskog dizajna, tipografije, signalistike i prostornih intervencija pa sve do osobnih samoiniciranih projekata.
Ovaj slavni dizajner zaslužan je za brojne vizualne identitete
Iako se kao i mnogi njegovi suvremenici autorski formira radeći za kulturnu i umjetničku scenu, već od ranih 70-ih znatno širi područje djelovanja te od tada do danas dizajnira, s podjednakim uspjehom, za privredu, sport, medije, turizam, političke stranke… Između 1976. i 1979. godine za potrebe dizajna VIII. Mediteranskih igara u Splitu okuplja pod svojim vodstvom tim dizajnera, fotografa i drugih suradnika. A oni će narednih godina djelovati pod nazivom Tim vizualne komunikacije CIO.
Godine 1987. osniva vlastiti STUDIO INTERNATIONAL u kojem primarno surađuje sa suprugom Rajnom Buzić, Stuartom Hodgesom (do 1992.) i sinom Igorom Ljubičićem. Među najvažnijim projektima su mu logotipi i vizualni identiteti VIII. Mediteranskih igara u Splitu (1976.), brenda YASSA (1974. / 1984.), tvornice Labud (1980.), HINA-e (1990.), Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža (1992.), Zagrebačkog velesajma (1993.), Hrvatske radiotelevizije (1993. – 1999.), tvrtke SMS (1993. – 2002.), Muzeja za umjetnost i obrt (1995.), Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti (1998.), Muzejskog dokumentacijskog centra (1988.; 2006.), Ministarstva kulture RH (2005.), Ministarstva vanjskih i europskih poslova (1998.), Matice hrvatske (2007.), Instituta Ruđer Bošković (2009.), CROSKI (2003.), Hrvatskog autokluba (1995. – 1998.)…
Osim identiteta, središnje mjesto u njegovom opusu zauzimaju i plakati. A u njima se nerijetko očituje Ljubičićev senzibilitet za propitivanje medija, smisao za humor i provokaciju. Među najuspješnijim takvim ostvarenjima su plakati za VIII. Mediteranske igre u Splitu, nekoliko izdanja Muzičkog biennalea Zagreb, Galeriju Studentskog centra ranih 1970-ih, Kongrese SKH u drugoj polovici 1980-ih, Dubrovačke ljetne igre kroz cijelo razdoblje 1980-ih i 1990-ih, različita izdanja Zagrebačkih salona, kao i niz višestruko nagrađivanih plakata za Međunarodni dan muzeja (Muzejski dokumentacijski centar) kroz 1990-e i 2000-e. Posebnu cjelinu čine Ljubičićevi antiratni plakati nastali u prvoj polovici 1990-ih. Među njima se posebno ističu Krvatska, Read Between the Lines i Dubrovnik – To Be or not to Be.
Boris Ljubičić je napravio i brojne televizijske jinglove
Većina velikih projekata vizualnih identiteta tvrtki, institucija, brendova i organizacija uključivala je i širok raspon primjene u promotivnim materijalima, plakatima, ambalažama, ali i elektroničke sadržaje, ponajprije za TV. Štoviše, Boris Ljubičić je još na početku svoje karijere radio na razradi aplikacija vizualnog identiteta Radiotelevizije Zagreb (izvedenog iz znaka slovenskog dizajnera Jože Brumena), a tijekom 1990-ih i ranih 2000-ih realizira širok raspon radova izvedenih iz vlastitog vizualnog identiteta za hrvatsku nacionalnu TV kuću – HRT, što je uključivalo i brojne televizijske jingleove, programske najavne špice i slično, većinom izrađene u suradnji s Igorom Ljubičićem.
Od početka 90-ih aktivno zagovara ideju cjelovitog vizualnog identiteta Hrvatske kao nosioca prepoznatljivosti njenih institucija, privrede, strukovnih i drugih organizacija. Premda taj Ljubičićev projekt nikada nije zaživio, uživa veliko poštovanje u stručnoj javnosti. No, na “mala vrata” ga je sam dijelom uspio provesti. A to je naravio radeći na partikularnim vizualnim identitetima različitih ministarstava te drugih državnih i javnih ustanova. Sklon polemici i okretan u javnim i medijskim nastupima, Ljubičić koristi svaku priliku da progovori o važnosti i ulozi dizajna. Tako objavljuje tekstove u novinama i časopisima kao što su Vjesnik, Danas, Čovjek i prostor, Život umjetnosti, Nedjeljna Dalmacija…
Boris Ljubičić član je ULUPUH-a i Hrvatskog dizajnerskog društva čiji je bio potpredsjednik (1997. – 2001.) i predsjednik (2003. – 2005.). Inicijator je niza važnih strukovnih projekata i izložbi, uključujući Izložbu hrvatskog dizajna (od 1999.), Hrvatski dizajn centar (2005.) i Europa 2020 (2003. – 2005.). Njegov dizajn je prepoznat na globalnoj dizajnerskoj sceni te je jedan od najobjavljivanijih dizajnera u strukovnim knjigama, osvrtima i publikacijama. Član je više međunarodnih dizajnerskih žirija te je dobitnik čitavog niza najuglednijih međunarodnih i hrvatskih nagrada i priznanja. Dobitnik je Nagrade Hrvatskog dizajnerskog društva za životno djelo 2022. Živi i radi u Zagrebu. Više o ovom dizajneru doznajte na Wikipediji.
