Kurija Omilje je nekadašnje malo plemićko dobro koje se smjestilo iznad sela Donja Drenova, zapadno od Svetog Ivana Zeline. Kurija je u tlocrtu pravokutnik veličine oko 20×12 metara s istakama na sjevernom i istočnom pročelju. A kada se kurija izvorno počela graditi nije poznato, ali se zna da je završena 1822. godine. Tijekom svog postojanja mijenjala je izvorne proporcije, kako unutrašnje tako i vanjske gabarite. Sve ovisno o namjeni koju je imala…
Isprva, kurija Omilje je bila jednokatni rezidencionalni objekt klasicističkih obilježja. No, tijekom svoje povijesti, objekt je preoblikovan u školsku zgradu. Dodajmo da je od nekadašnjih fasadnih ukrasa sačuvana tek nekolicina. Kurija je nekoć bila okružena voćnjacima i vrtovima, a od nekadašnjih gospodarskih zgrada nije sačuvana niti jedna. Uz prilazni put, nadomak kuriji, nalazi se kapelica Gospe Lurdske.
Na zaglavnom kamenu portala, osim godine 1822. uklesani su i inicijali vlasnika kurije Stjepana Čačkovića Vrhovinskoga (Chacskovich de Verhovina). Nakon njegove smrti 1831. godine, posjed je naslijedio njegov brat Josip, istaknuti pripadnik ilirskog pokreta. U to doba kurija Omilje bila je sastajalište uglednih iliraca. Zalazili su tu Stanko Vraz, Ljudevit pl. Gaj, Stjepan Mlinarić, Vjekoslav Babukić, Dragutin pl. Rakovac, opat Krizmanić i drugi.
Kurija Omilje 1844. godine dolazi u posjed obitelj Štajduhar (ili Stauduar) koja je u zamjenu za kuriju dala obližnje imanje
Kao vlasnici imanja 1848. godine spominju se Alojz Štajduhar i Ivana Čačković. Posljednji vlasnik Omilja bila je obitelj Krizmanić. Iz te obitelji potječe hrvatska slikarica i grafičarka Anka Krizmanić, rođena upravo u Omilju 10. ožujka 1896. godine. Tijekom druge polovine 19. stoljeća, točnije 1872. godine, kurija Omilje gubi svoju rezidencijalnu namjenu. Kupovnim ugovorom kurija prelazi u ruke školske općine u Moravču te biva pretvorena u jednorazrednu pučku školu.
Kako su okolna naselja izrastala i razvijala se, povećao se i broj upisane djece. Tako je već 1894. godine bilo potrebno preurediti prostorije školske zgrade i osigurati prostorije za dodatne učitelje. Nekoliko godina kasnije, točnije 21. listopada 1901. godine, naredbom broj 26.576 Visoka kraljevska zemaljska vlada potvrdila je izbor Ivana Richtera za ravnajućeg učitelja u Omilju. U vrijeme kada je Ivan Richter postao ravnajući učitelj školske godine 1901/02, školu je pohađalo 317 učenika. Tijekom sljedećih godina škola je po nekoliko puta bila obnavljana i djelomično iznutra mijenjana. I broj učenika je rastao tijekom narednih godina. Kroz školu je prošlo nekoliko učitelja, od kojih su Višnja Kalauz Richter te Tomislav Kalauz predavali sve do zatvaranja škole 1977. godine.
Nakon zatvaranja škole 1977. godine kurija Omilje se zatvara. Zgrada je od onda godinama stalaja neuređena, prepuštena na milost i nemilost vremenskim uvjetima. Tako je propadala sve do 2009. godine, kada ponovo, prvi puta nakon 1912. godine, prelazi u privatno vlasništvo. Obitelj Pisačić je kupila i vlastitim sredstvima obnovila kuriju. Ona će biti stavljena u funkciju kao gospodarsko – turistički objekt, jer ima veliki reprezentativni i turistički potencijal. Pod oznakom Z-2066 kurija je zavedena kao nepokretno kulturno dobro. Klasificirana je kao “profana graditeljska baština”. Više informacija o kuriji Omilje doznajte na Wikipediji.
Jedna od najpoznatijih osoba koje su pohađale školu u Omilju, ali tamo i živjele, proslavljeni je hrvatski arhitekt i umjetnik Vjenceslav Richter
Vjenceslav Richter rođen je 8. travnja 1917. godine, u Donjoj Drenovi, mjestu pokraj Svetog Ivana Zeline. Svoje rano djetinjstvo i osnovno školstvo završio je u Omilju. U toj školi mu je otac, Ivan Richter, bio ravnajući učitelj. Nakon osnovne škole upisuje gimnaziju i Tehnički fakultet u Zagrebu kojeg završava 1949. godine. Tijekom studentskih dana Richter, koji ponekad koristi i ime Slavko, angažira se u omladinskom pokretu otpora. Vrlo je zanimljiva i crtica iz njegova života iz godine 1943. kada je bio uhapšen kao ilegalac i simpatizer Narodnooslobodilačkog pokreta.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Vjenceslav Richter – Riža kao kompromitirani ljevičar (i predsjednik kluba tehničara), sklanja se u Omilje. Tu se aktivira u ilegalnom djelovanju. Izgrađuje štampariju OK KPH u svrhu izdavanja časopisa Prigorje. Štamparija je bila ukopana u zemlju, a nalazila se ispod jedne od gospodarskih zgrada. Štamparija je 26. srpnja 1943. provaljena, a Vjenceslav Richter biva uhapšen i ranjen tijekom pokušaja bijega ustaškom redarstvu. Zbog rane u koljenu nekoliko mjeseci provodi u bolnici. Nakon oporavka uz pomoć poznanika odlazi u Austriju. Tamo ponovno bila zarobljen od strane Gesapoa, a pušten je tek nakon oslobađanja Europe.
Vjenceslav Richter nakon Drugog svjetskog rata upoznajte Ivana Picelja i Aleksandra Srneca
Nakon Drugog svjetskog rata prilikom uređenja hotela Slavija u Opatiji, Vjenceslav Richter upoznaje Ivana Picelja, a potom i Aleksandra Srneca. Ovdje se započinje suradnja koja će izroditi osnivanjem grupe EXAT 51. Richter kao jedan od osnivača te grupe ujedno je i pisac njenog manifesta.
Vjenceslav Richter radi na brojnim natječajima i projektima. Izrađuje projekte za Jugoslavenske paviljone na svjetskim izložbama, projekte za uređenje hotela, tvornica i muzeja diljem Jugoslavije, ali i u inozemstvu. Suosnivač je studija za industrijsko oblikovanje 1956. te Centra za industrijsko oblikovanje 1963. godine u Zagrebu. U svom arhitektonskom radu i stvaranju osporava partikularizam i zalaže se za cjelovit, sustavan i sintetizirani pristup. Vjenceslav Richter umire u Zagrebu, 2. prosinca 2002. godine, u 85 godini života. Više o ovom poznatom građaninu Zagreba doznajte ovdje.
