Nakon uspjeha koji je projekt “Tragovi nestajanja (u tri čina)” Igora Grubića imao kao predstavnik Hrvatske na Venecijanskom bijenalu, zagrebačka publika prva će imati priliku vidjeti cjeloviti projekt u Muzeju suvremene umjetnosti. Projekt je započeo 2006. godine kada umjetnik počinje dokumentirati poslijeratnu, tranzicijsku stvarnost u Hrvatskoj, posebice prelazak iz socijalizma u kapitalizam. Tj., sa centralne, državno planirane ekonomije, na ekonomiju slobodnog tržišta.
Kroz trinaest godina istražujući utjecaj na promjene u stanovanju, urbanom tkivu, javnom prostoru i društvenim odnosima, Igor Grubić realizirao je tri povezana fotografska eseja i animirani film, postavljenih u cjelinu definiranu kroz poglavlja. Otvorenje izložbe je u četvrtak, 5. prosinca 2019. godine u 20 sati u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. A izložba ostaje otvorena do subote, 4. siječnja 2020. godine, nakon čega će se moći vidjeti u Splitu, Osijeku i Rijeci.
Sudjelovanje Hrvatske na 58. Venecijanskom bijenalu financiralo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Potporu su dali i Kreativni sindikat i Hrvatski audiovizualni centar (HAVC). A sama izložba Tragovi nestajanja (u tri čina) u MSU-u organizirana je u suradnji s AM centrom. Igor Grubić jedan je od najuspješnijih međunarodno priznatih hrvatskih umjetnika. Njegovi radovi obuhvaćaju prostorno – specifične intervencije u javnom prostoru, fotografiju i film. Od 2000. godine djeluje i kao producent te autor dokumentarnih filmova, TV reportaža i društveno angažiranih reklama, a izlagao je i na brojim izložbama. Igora možete pratiti putem njegovog Instagram profila.
O izložbi iz teksta Katerine Gregos, kustosice izložbe Hrvatskog paviljona na 58. Međunarodnoj izložbi vizualnih umjetnosti na Venecijanskom bijenalu
Divlja kuća, prvo poglavlje, odnosno čin propituje promjene u domovima, stanovanju i javnom prostoru nakon privatizacije vlasništva i konsolidacije neoliberalizma u zemlji. Filigranski pločnik (2. čin) bavi se tradicionalnim zanatima poput lokalnih manufaktura i specijaliziranih radionica, naglašavajući koja su zanimanja preživjela, a koja su iščezla u novim ekonomskim okolnostima. Dekonstrukcija tvornice (3. čin) predstavlja niz ugaslih tvornica. Monumentalnih podsjetnika na prelazak iz industrijskog u postindustrijsko doba i promijenjene uvjete rada.
Istodobno je to i ambijent Grubićevog kratkometražnog filma Kako se kalio čelik. A u kojem se prepliću pitanja radničke povijesti, obiteljskih veza i generacijskih promjena. Sugerirajući plodonosni potencijal budućih odnosa temeljenih na solidarnosti, zajedničkom društvenom prostoru i kreativnoj suradnji.
Grubićev umjetnički projekt čvrsto je usidren u humanističku dimenziju dokumentarne fotografije, spajajući poetiku, politiku i društvenu stvarnost. Projekt za Bijenale proširuje njegov već značajan doprinos društveno angažiranom dokumentarnom radu i očuvanju pamćenja hrvatske arhitektonske povijesti, rada i kulture. Njegov je opseg lokalan, ali i ekumenski, analizirajući promjene pod prijetnjom globalizacije, privatizacije i konsolidacije neoliberalizma. Naposljetku, projekt upućuje na nove situacije koje dolaze na mjesto starih, istodobno nas pozivajući da promislimo buduće načine zamišljanja i nastanjivanja našega svijeta.
