U HDD galeriji (Boškovićeva 18) u utorak, 19. svibnja 2020. godine otvara se samostalna izložba Stanislava Habjana, koja pod naslovom “Neobjavljeno 1983. – 2023.” predstavlja dosad neobjavljene, neizlagane i neotisnute radove, većinom u formatu plakata, nastale od početaka Habjanovog javnog umjetničkog i dizajnerskog djelovanja ranih 1980-ih do danas.
Zbog još uvijek važećih preporuka za izbjegavanje infekcije neće biti klasično otvorenje u galerijskom prostoru – jednostavno dođite i posjetite HDD galeriju unutar radnog vremena, sve radne dane do 10. lipnja od 12 do 19 sati.
O izložbi “Neobjavljeno 1983. – 2023.” iz teksta Marka Goluba
Koncept izložbe Neobjavljeno obuhvaća radove, većinom u formi plakata, koji daju neku vrstu alternativnog presjeka Habjanove karijere – nazvali je mi dizajnerskom, umjetničkom, spisateljskom ili općenito autorskom i suautorskom – odnosno Habjanovog karakterističnog plesa po rubu stvarnosti i fikcije, umjetnosti i života, imena i pseudonima, čovjeka i njegove sjene.
Manji dio tih radova su doista neobjavljeni, odnosno nerealizirani radovi u onom smislu u kojem o njima govorimo kada govorimo o dizajnu: napravljeni za neku priliku, za određenog naručitelja, ali nikad otisnuti, umnoženi i distribuirani. Daleko veći dio autorov je ponovni ili predviđeni posjet zbivanjima, pričama, mjestima, susretima, ljudima i situacijama koje su se odvile ili će se odviti unutar četrdeset godina između 1983. i 2023.
Prva godina označava početak Habjanovog javnog djelovanja u polju umjetnosti i grafičkog dizajna, tada u zajednici zvanoj Greiner & Kropilak Mail Art Office, ili jednostavnije Greiner & Kropilak, koja će potrajati točno dva desetljeća, do 2003., središnje točke nedovršenog razdoblja koje izložba Neobjavljeno pokriva. Na jednoj krajnjoj točki nalazi se Kropilak, čuveni pseudonim posuđen od čuvenog čehoslovačkog košarkaša, a na ovoj strani bliže nama Stanislav, iako ni to nije tako jednostavno, jer kako u plakatu / stripu Ime & Pseudonim iz ove kolekcije jedan objašnjava drugome: “Bilo je tako da ti vlastita sjena kaže: ti si sjena moja, a ne ja tvoja. I to iskreno, tvojim sugestivnim glasom.”
Ova scena događa se na pozadini fotografije Andréa Kertésza snimljene u Washington Parku 1954. Zato je mjesto razgovora u šetnji Habjana i Kropilaka imenovano kao Kertész Park – čovjek se pretvorio u mjesto, onako kako ponekad i artefakti grafičkog dizajna, poput naslovnica knjiga, muzičkih omota ili plakata postaju mjesta koja nakratko u svojoj mašti nastanjujemo držeći ih pred sobom.
Među ovih četrdesetak plakata, uz par billboarda, poneku omotnicu knjige i naslovnicu časopisa, nalazi se pravo malo mnoštvo posudbi, skrivenih i neskrivenih posveta, poruka i pisama upućenih prijateljima i poznanicima, drugima autorima i suautorima, piscima i umjetnicima koji su nadahnjivali ili nadahnjuju Habjanovom zamućivanju granica zbiljskog i izmišljenog.
Premda je sama njegova kreativna praksa teško jednoznačno odrediva te obuhvaća sve od mail arta, preko grafičkog oblikovanja, priča i poezije, do performansa i u novije vrijeme glazbe, grafički dizajn mu je ostao najpouzdanije uporište vjerojatno zbog toga što po svojoj prirodi podrazumijeva neki oblik organizacije, konvencionalnosti, strukturiranosti i egzaktnosti.
Pojednostavljeno rečeno, slici ili fotografiji možete tako dati vremensku odrednicu, pripisati je događaju, dodati joj ime neke osobe, preko svega otisnuti verbalnu informaciju, možda ispod nje i još jednu, sekundarnu, i još neku treću dodati sasvim na marginu sitnim slovima, što je ne čini manje važnom od one prve i najuočljivije. Možete dati vizualnu formu poruci, tekstu i priči, materijalnost sjećanju, činjenični okvir fantaziji.
O Stanislavu Habjanu
Stanislav Habjan bavi se pisanjem, dizajnom, likovnošću, performansom i multimedijom. Autor je knjiga kratkih priča Nemoguća varijanta (1984.) i Greiner & Kropilak Interkonfidental (s Borisom Greinerom, 1999.). Prozom je zastupljen u više antologija hrvatske kratke priče i novele, tekstovi su mu prevođeni na engleski, talijanski, poljski, slovenski i makedonski, a naslovom njegove priče Poštari lakog sna imenovana je panorama proze Quorumova naraštaja (ur. Krešimir Bagić, 1996.).
Ostvarujući radove unutar nekoliko autorskih grupacija (Greiner & Kropilak, Slipa konfidenca i Petikat) objavljivao je, izlagao i nastupao u Hrvatskoj, Francuskoj, Sloveniji, Italiji, Danskoj, Njemačkoj, Indiji i drugdje. Godine 1993. u suradnji s Greinerom konstruirao je Human Weight Printer, unikatni tip grafičke preše za dvije osobe kojom je ostvareno niz izvedbi otisaka grafika uživo. Kao dizajner autor je brojnih vizualnih identiteta za domaće i međunarodne umjetničke projekte, filmske i glazbene festivale, izložbe i kazališne predstave. Oblikovao je plakate i kataloge za nastupe hrvatskih umjetnika na Venecijanskom bijenalu (1997., 2003. i 2005.). Plakati su mu uvršteni u Graphis poster books (1994., 1995. i 2004.).
Stanislav Habjan bio je art direktor novina za kulturu Homo volans (1995. – 1997.) i glazbenog magazina Nomad (1998/9.). Nagrađivan je za prozu, za grafički dizajn i za autorski projekt. U koautorstvu s Danijelom Žeželjom, Borisom Greinerom i drugim autorima ostvario je više multimedijskih projekata i performansa (Homo volans, Osmijeh Majakovskog, Stazione Topolo, Reflex, BeCycled!, My Home is Your Home, Simetrija kvadrata, Kaciga od Manche, Idijot Wind i Pjesma za Vidu i Viktora). U suradnji s Danijelom Žeželjom ostvario je niz dizajnerskih projekata, kao i grafičkih mapa i slikovnica (Petikat Exp, Becycled Quotes, Be Fair to Dog!, Lun, Život mimo, Dućan metafora, Pio i Pepe, Ako znenada pride kruto lačan gost).
U razdoblju od 2012. do 2015. godine, s prijateljima je vodio projekt Skale do Sunca, program galerije za umjetnost i dizajn u Staroj Novalji. Aktualni samostalni projekti uključuju mu izložbe Dialogues i Uzmi, čitaj!, putujući ambijent Dućan metafora, polivalentni projekt Literartura te od proljeća 2019. godine, literarni i scenski projekt Car je gol.
