Na samom kraju godine u Teatru iTD bavimo se predstavom “Ćelava pjevačica”, dramskim prvijencem francuskog dramatičara i jednog od najistaknutijih predstavnika antiteatra Eugenea Ionesca. Na veliku scenu Teatra iTD postavljaju je mladi kazališni umjetnici – redatelj Hrvoje Korbar i dramaturginja Nikolina Rafaj. Premijera će se održati u utorak, 17. prosinca 2019. godine u 20 sati, a reprizne izvedbe na rasporedu su 19. i 20. prosinca.
U predstavi igra cijela plejada mladih talentiranih glumaca – Roko Sikavica, Iva Kraljević, Bernard Tomić, Irena Tereza Prpić, Dajana Čuljak i Boris Barukčić. Scenski pokret je prepušten koreografkinji i plesnoj umjetnici Matei Bilosnić, za scenografiju je zadužena Irena Kraljić (dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta za najbolju scenografiju 2018.), a za kostime Tea Bašić Erceg. Dizajnerica svjetla je Vesna Kolarec, a za glazbu su odgovorni Ivana Starčević i Marko Levanić.
Ćelava pjevačica jedan je od komada zahvaljujući kojima je, uz djela Becketta, Adamova, Geneta i Pintera, skovan pojam teatra apsurda. Ćelava pjevačica nastala je gotovo slučajno, jezičnom igrom samog autora. Nastala je spajanjem rečenica iz jednog udžbenika engleskog jezika pomoću kojeg nije uspio savladati taj jezik. No, ipak je uspio stvoriti jedno od najpoznatijih dramskih djela 20. stoljeća.
Predstava postavlja dijagnostičku sliku svijeta gdje komunikacija počiva na verbalnom kruženju jezičnih dosjetki
“Svijet Ćelave pjevačice svijet je u kojem se, za razliku od klasične drame, ne događa ništa zanimljivo. U njemu se ništa ne mijenja. To je svijet zatvoren u sebe, osuđen na ponavljanje i urušavanje samog sebe, svijet anksioznosti i grčevite potrage za smislom. Danas, kad se pojmom apsurda u kolokvijalnom smislu gotovo svakodnevno barata, kad je javni prostor zagušen informacijama koje zvuče kao da su upravo ispale iz Ionescovog komada, on je izvrstan povod. Ali i veliki izazov za kazališno istraživanje”, pojasnio je redatelj Hrvoje Korbar.
“Uglavljeni u konformizam koji se više ni ne trudi potisnuti vlastiti konzervatizam s ciljem očuvanja postojećeg stanja koje obećava privid ugode, pristajemo na svijet slogana, naučene istine koje svojom sveprisutnošću ne dopuštaju ni naznaku mogućnosti promjene. Ljudi se kreću automatski, bez ikakvog razloga. Oni ne mogu više govoriti jer ne mogu više misliti”, simptomatično zaključuje Eugene Ionesco. On koji kroz Ćelavu pjevačicu postavlja dijagnostičku sliku svijeta u kojoj “komunikacija počiva na verbalnom kruženju jezičnih dosjetki te lica na sceni prokazuje nalik neurednim zakrpama onog što bismo nekad mogli nazvati pozicijom Mi“.
“Kakofonija apsolutnih istina koja čini represivni aparat normalnosti, gradi svijet koji više nema priču na kojoj bi se temeljio. I tako podupire bijeg u tobožnji red i pravila i sigurnost nedjeljnih ručkova. U sigurnost uvježbanih osmijeha za sve prilike i traženje sadržaja svuda van nas samih”, napisala je dramaturginja Nikolina Rafaj. Više o rumunjskom piscu Eugeneu Ionescuu doznajte na Wikipediji.
