“Doma je najbolje” je sasvim nesvakidašnja komedija. Naime, ona slojevito prikazuje svu dinamiku obiteljskog života. A ona je doživjela veliki uspjeh u Francuskoj te na brojnim svjetskim pozornicama, osvojivši svojim šarmom i britkošću mnogobrojnu publiku. Zadivljujuća je pritom i suvremenost ovog teksta, jer se u njemu otvaraju značajna pitanja kojima smo trenutno kao društvo zaokupljeni.
Kako je to kada u zrelim godinama umjesto promaknuća dobiješ otkaz jer si višak na poslu. Ali i u društvu? Kako je to kada ti ovrhe zatrpavaju poštanski sandučić, a odrasla djeca stan, jer se vraćaju jedno za drugim nakon svojih neuspjelih brakova i propalih karijera? Koliko se bojimo stranaca te koliko smo stranci u nama naizgled najbližim odnosima? Uz bogati humor, apsurd i ironiju, u ovom dramskom komadu sve su vrijednosti podložne pitanju.
Premijera predstave Doma je najbolje (Lapin Lapin) francuske spisateljice i redateljice Coline Serreau, u režiji Renea Medvešeka, održat će se u nedjelju, 20. listopada 2019. godine u Satiričkom kazalištu Kerempuh. U predstavi igraju Josip Brakus (Zeko), Anita Matić Delić (mama), Damir Poljičak (Bebert), Sreten Mokrović (tata), Luka Petrušić (Jeannot), Mia Anočić Valentić (Marie), Mirela Videk Hranjec (Lucie), Matija Šakoronja (Gerard), Elizabeta Kukić (Gospođa Duperri), Karlo Mlinar (predsjednik Vlade / drugi policajac / Herve) i Igor Jurinić (televizijski voditelj / prvi policajac / mali vojnik).
Rene Medvešek u predstavi “Doma je najbolje” svojim senzibilnim redateljskim rukopisom gradi ovaj čudesni svijet
I to svijet koji vječno balansira na rubu potpune eksplozije i samouništenja. Unutar bogatih slojeva teksta pronalazimo posvećenost socijalnoj tematici, britki crni humor, elemente bajke, fantastike, ironije i groteske. Tema ove predstave nevjerojatno je aktualna te izrazitom preciznošću secira nesigurnost u kojoj trenutno živimo kako na privatnom tako i na društvenom planu.
Rene Medvešek rođen je 1963. godine u Velikoj Gorici. Poslije studija na zagrebačkom Filozofskom fakultetu upisao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirao 1989. Iste je godine postao član ansambla Zagrebačkoga kazališta mladih, u kojemu ostaje do 2016. godine. Režijom i autorskim radom počeo se baviti 1990-ih u okviru autorske skupine Mig oka v.d.o.o. – veselo društvo ograničene odgovornosti.
S ansamblom Zagrebačkoga kazališta mladih ostvario je neke od najpoznatnijih redateljskih radova
A to su autorski projekt Hamper, Č. P. G. A. Alana Ayckbourna, višestruko nagrađivani autorski projekt Brat magarac, Naš grad Thorntona Wildera, Vrata do L. Vidulića, O. Lozice i R. Medvešeka, autorski projekt nadahnut Vladom Kristlom, Najbolja juha! Najbolja juha!, Čovjek koji je spasio Europu, nastao prema radio-drami Antuna Šoljana Čovjek koji je spasio Nizozemsku, Ideš dalje Holgera Schobera, Kristofor Kolumbo Miroslava Krleže, za što je nagrađen Nagradom hrvatskog glumišta kao najbolji redatelj i Nagradom Marul za režiju te Huddersfield Uglješe Šajtinca.
Surađivao je s Hrvatskim narodnim kazalištem u Splitu, Dubrovačkim ljetnim igrama, Gradskim kazalištem lutaka u Rijeci, Kazalištem Marina Držića iz Dubrovnika, Teatrom Vero, Kazalištem Trešnja, Teatrom Exit, GDK Gavellom i brojnim drugima. Također, ostvario je i više zapaženih uloga na filmskom platnu i u kazalištu. Nagradu hrvatskog glumišta dobio je i 2006. godine za režiju predstave Vrata do, koja je nagrađena i na Festivalu malih i eksperimentalnih scena u Rijeci. A na Festivalu glumca u Vinkovcima i Vukovaru proglašena je najboljom predstavom. Također, i na 30. Danima satire Fadila Hadžića u Zagrebu.
Na Akademiji dramske umjetnosti od 2002. godine predaje scenski govor i glumu. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za svoje glumačke i redateljske kreacije, od kojih mu je jedno od dražih Posebno priznanje za dizanje javnoga raspoloženja i pružanja nade u prevlast duha nad ratnim okolnostima, koje je 1991. skupina Mig oka dobila na 27. Zagrebačkom salonu. Radio je predstave prema dramskim tekstovima, autorske kolaže i najrazličitije prerade. A sve ih objedinjuje uvijek prepoznatljivi redateljski potpis, koji podrazumijeva radost igre. No nikada ne zanemarujući ozbiljnost kazališnoga čina. Više o Reneu doznajte na Wikipediji.
Coline Serreau rođena je 1947. godine u Parizu, a ona je spisateljica, redateljica, glumica, plesačica i glazbenica
Studirala je književnost, glazbu i ples prije nego što je dobila glumački angažman u Comedie Francaise. No, vrlo je brzo proširila svoje polje interesa i počela raditi kao scenaristica, kazališna redateljica i filmska redateljica. Njezin je prvi film dokumentarac Ma što one žele (1978.), a prvi igrani film Zašto ne! (1977.), uspješna komedija o ljubavnom trokutu. Za pet je godina snimila još jednu dobro prihvaćenu komediju Zašto čekamo na sreću (1982.), a potom i film koji ju je proslavio, Tri muškarca i kolijevka (1985.), komediju o neženjama koji nevoljko otkrivaju čari očinstva kada se beba stvori pred njihovim vratima.
Navedeni je film nagrađen trima nagradama Cesar i ostvaruje ogroman uspjeh s preko 12 milijuna gledatelja u Francuskoj. A snimljen je i američki remake. Njezini ostali filmovi su komedija Romuald i Juliette (1989.), društvena komedija Kriza (1992.), Zelena ljepotica (1996.), Kaos (2001.) i Meka (2005.). U dokumentarnom filmu Lokalna rješenja za globalne probleme (2010.) Coline Serreau se suočava s problemom ograničene opskrbe hranom. Ali i dolazi do konkretnih prijedloga oko spasa planeta. Kao jedna od francuskih najnezavisnijih filmskih redateljica dobitnica je nagrade Legion d’honneur 2004. godine. Njezina nagrađivana komedija Lapin Lapin (Doma je najbolje) premijerno je izvedena 1986. godine, a uspjeh su ostvarile i drame Kazalište zelenila (1987.) te Sveznalica i Budalić (1993.). Više o ovoj umjetnici doznajte na Wikipediji.
