U HDD galeriji se otvara izložba “Dizajn u kontekstu razvoja tehnologije – Biodizajn”, kojom se nastavljamo predstavljanje primjera dobrih praksi u edukaciji dizajnera, ali i istraživanje novih, tzv. spekulativnih dizajnerskih praksi koje kritičkim pristupom novim tehnologijama analiziraju i rasvijetljavaju njihov utjecaj i implikacije na društvo i naše svakodnevne živote.
Izložba predstavlja četiri projekta sa zagrebačkog Studija dizajna, autorica i autora Mirne Aržić, Leonarda Borovičkića, Mateje Brkić i Andreje Lovreković, nastale pod mentorstvom Mladena Orešića, Andreje Hercog, Ivane Fabrio i Nike Pavlinek. Izložba se otvara u ponedjeljak, 26. listopada 2020. godine, a ostaje otvorena do 6. studenog! Za više informacija o HDD galeriji doznajte na njihovim mrežnim stranicama na adresi dizajn.hr/hdd-galerija/.
Svakodnevno svjedočimo promjenama uvjetovanim tehnološkim razvojem, koje bitno utječu na život čovjeka i njegov okoliš. U povijesti čovječanstva razvoj tehnologije još nije u tolikoj mjeri, takvim tempom i takvom snagom utjecao na promjene društva kao što je to danas. Ubrzano se razvijaju nove mogućnosti, uvjeti, ali i nova shvaćanja oblika života, rada, interakcije i komunikacije. Istovremeno postajemo ovisni o tom artificijelnom okruženju, koje podrazumijeva ispravno funkcioniranje predmeta, njihovih sustava i komunikacijske tehnologije.
Može li tehnologija zadovoljiti potrebe suvremenog društva u dovoljnoj mjeri? Može li se čovjek, oslonjen isključivo na tehnologiju, ostvariti na intelektualnoj i emotivnoj razini? Što će biti s društvom, politikom i svakodnevnim životom kada nas visoko inteligentni algoritmi, lišeni vlastite svijesti, upoznaju bolje nego što poznajemo sami sebe? Na koji način i u kojoj mjeri sveprisutan razvoj tehnologije mijenja poimanje i ulogu dizajna?
Nastaje li potreba za postavljanjem drugačijih ciljeva, novih alata i metodologija dizajna? Koje su sličnosti i razlike između umjetnika i znanstvenika, njihovih polazišta, ciljeva, okvira i ograničenja?
Ovo su pitanja kojima su se, u okviru teme Dizajn u kontekstu razvoja tehnologije – Biodizajn, bavili studenti prve godine diplomskog Studija dizajna na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.
Spekulativne prakse
Uloga je dizajna da, nadilaženjem tradicionalnih okvira svojeg djelovanja, propita etičnost tog tehnološki uvjetovanog razvoja, poigravajući se s našim stavovima i uvjerenjima. Ta intelektualna i etička transformacija u pristupu dizajnu prije svega zahtijeva prepoznavanje krhkosti prirode i preuzimanje odgovornosti za njezino očuvanje. Istražujući metode opstanka u živom svijetu u kojem sustavi postižu gotovo savršenu ekonomičnost i distribuciju resursa, dizajneri kreiraju moguće scenarije i rješenja, mijenjajući postojeće paradigme u odnosu na proizvodnju i potrošnju.
Sposobnost korištenja imaginacije za predviđanje budućih scenarija ključna je osobina umjetničkih praksi. Promišljanje i stvaranje vizija sutrašnjice zahtijeva sposobnost kreiranja narativa o bližoj i daljoj mogućoj budućnosti, a u svojim projektima dizajneri spekuliraju s alternativnim scenarijima, prilikama i mogućim posljedicama, predviđajući i stvarajući odnos prema putanji tekućeg razvitka. Spekulativne stvaralačke prakse podrazumijevaju i novu vrstu pismenosti, procesa i metoda rada te svijest o različitim motivima i poticajima kao ulazu u projekt, bio oni naručen ili samoiniciran. Uz to, spekulativni projekti zahtijevaju i određenu razinu razumijevanja konteksta.
Biodizajn
Wiliam Myers definira biodizajn kao praksu korištenja žive materije, bilo da se radi o uzgojenim tkivima ili o biljkama, u kojoj je opredmećen san o uistinu organskom oblikovanju. Posljedice korištenja živih bića i tkiva kao dizajnerskih materijala – umjesto plastike, drva, keramike i stakla – nadilaze poimanje dizajna kroz okvir forme i funkcije, odnosno ideje o udobnosti i estetici.
Biodizajn predstavlja i puno više od bionike, biologijom nadahnutog pristupa oblikovanju i proizvodnji. Za razliku od biomimikrije ili vrlo popularnog, ali danas sasvim neodređenog pojma zeleni dizajn, biodizajn se konkretno odnosi na korištenje živih organizama ili ekosustava kao temeljnih sastavnica djela, koje ujedno i dopunjavaju njegovu funkciju. Umjesto mimikriji, biodizajn teži integraciji, brišući granice između prirodnog i izgrađenog okoliša, sintetizirajući nove hibridne tipologije. Pojam se također koristi za označavanje eksperimenata u kojima se industrijski ili mehanički sustavi zamjenjuju biološkim procesima, a koji su obnovljivi te zahtijevaju manje materijala i uložene energije.
Biodizajn svakako uključuje i eksperimente unutar sintetičke biologije te propituje opasnost remećenja prirodnih ekosustava. Tim tehnologijama rukuju ljudi – oni isti pristrani i oštećeni ljudi koji su već stvorili neravnotežu i kaos u svijetu. No moguća dobrobit tog procesa, koji proizlazi iz nužnog preustroja postojećih tehnoloških praksi, a pod uvjetom da je usklađen s biološkim sustavima, daleko nadilazi navedene rizike. Konačno, dizajn koji obuhvaća prirodu – čak i kad je uparen s neizbježnom ohološću spoznaje o našoj sposobnosti njezina preoblikovanja – predstavlja prijeko potreban korak unaprijed.
Kreativni potencijal u okviru razvoja biotehnologije
Osim propitivanja uloge dizajna i potrebe za razvojem novim uvjetima primjerenijih metodologija u kreativnom postupku, studenti su propitivali i moguće ishode svojeg djelovanja; što je sve moguće postići, a koji su rizici, naročito na doživljajnoj razini? Svjesni smo činjenice da dubljim razumijevanjem prirode crpimo nepresušne izvore inspiracije i saznanja kao i da tek prisluškivanjem sebe i neposredne okoline postavljamo racionalne i humane kriterije.
Predstavljeni projekti nekolicine studenata prve diplomske godine Studija dizajna, te njihovi koncepti i spekulacije propituju i provociraju društvenu svijest o stvarnim vrijednostima usklađenima sa prirodom te kao takvi predstavljaju izazov i inspiraciju za tehnološke inovacije i novo poimanje izgrađene okoline.
LEONARD BOROVIČKIĆ – Neurosimbioza
Projekt Neurosimbioza spekulativni je koncept koji istražuje mogućnosti biotehnologije te njene tehničke, društvene i etičke implikacije. Tehnologija spekulirane budućnosti, neurosimbioza omogućuje implantaciju sintetiziranih neurona, čije svojstvo neuroplastičnosti omogućuje društvu budućnosti kolektivno umrežavanje i kreiranje nove neuromreže čitave vrste. Takva simbioza, koja veže sva ljudska bića, omogućuje stvaranje cjelovite kognitivne infrastrukture koja, osim što je u sprezi s tijelom jedinke, surađuje s ostatkom neuromreže ljudske vrste, dizajniranim objektima, ambijentima i infrastrukturama, koji su također povezanI u tu organsku, konstantno transformabilnu mrežu.
Projekt preispituje ustaljene paradigme odnosa uma i tijela, pojedinca i objekta / okoline te pristup dizajniranju koji do sada nije probio nevidljivu membranu između objekta, njegove forme i funkcije, i ljudske svijesti koja ga je stvorila te ga svakodnevno koristi.
MATEA BRKIĆ – Biodizajn u prostoru suživota
Projekt Biodizajn u prostoru suživota nastao je kao kritika apsorbiranja tehnologije u intimni prostor doma, te je fokusiran na kontekst suživota. Kroz bio-dizajnirane prostore inspirirane živim bićima – biljkama i prirodnim – racionalnim oblikovanjem, propituju se potrebe čovjeka u ekstremnoj budućnosti i vrijednosti prostora suživota, te kako na iste spekulativni dizajn može odgovoriti.
Prostori življenja dizajnirani su po poetičnom principu biomimikrije – preuzimanja funkcija, svojstava i strategija biljaka Mimosa Pudica, Darlingtonia, Pisum sativum i Codariocalyx Motorius. Životni principi navedenih biljaka poslužili su za oblikovanje četiriju prostora u interijeru doma budućnosti.
MIRNA ARŽIĆ – Biobeton od algi
“Zbog vlastite ugroženosti došli smo do spoznaje da oblikovanje za održivost više nije dovoljno, već je potrebno dizajnirati i za regeneraciju. Potrebno je učiniti više od samog učenja od prirode, moramo naučiti dizajnirati kao priroda.”
Problem onečišćenja morskog okoliša, koji se manifestira cvjetanjem algi na površini mora sagledan je kao potencijal i resurs za izgradnju čovjekovog okruženja. Cvjetanje algi i flokulaciju (proces u kojem se čestice gline i organske tvari drže zajedno, stvarajući veće čestice, tzv. flokule, koje utječu na prijenos fino granuliranog sedimenta i povećavaju njegovu brzinu taloženja) moguće je iskoristiti u stvaranju novog sastava materijala – betona, čija primjena se može iskoristiti u arhitekturi i građevini, budući da je beton najzastupljeniji građevinski materijal današnjice.
Priroda može i treba biti uključena u svakodnevnu namjenu potrebnu čovjeku i njegovom življenju, stoga je treba poštivati i iz nje uzimati samo ono što nam je nužno potrebno, što je u srži koncepta za razvoj biobetona. Osim zanimljive estetike biobetona od algi, čije promjene doprinose ambijentalnosti te dinamičnoj vizuri grada, on može biti iskoristiv i kao zaštita od štetnih promjena u atmosferi (CO2, kisele kiše, visoke temperature i sl.). Prednost biobetona je i njegova mogućnost samoobnove, te potencijalno stvaranje svjetla prirodnim procesima. Na taj način postupci izgradnje upotrebom zdravijeg, održivog i samoobnovljivog materijala, omogućuju terapiju za oštećeni okoliš, a u takvoj pripovijesti gradovi bi u potpunosti prodisali.
ANDREJA LOVREKOVIĆ – Novi oblici sjećanja
Projekt se bavi razmatranjem biotehnologije pohrane podataka u sintetizirane niti DNK, koje se potom implementiraju u žive mikroorganizme poput bakterija. Pohrana naših uspomena i podataka kroz povijest je poprimila razne oblike; od zapisa pisanih rukom, fotografija čuvanih u okvirima, do podataka čuvanih u oblacima kao što je iCloud. Postavlja se pitanje što se događa kada pohrana naših podataka poprimi oblik života koji može djelovati i kretati se, a svojim multipliciranjem naše podatke i uspomene prenositi sigurno? Što ako se multipliciranjem mikroorganizama uspomene čuvaju ali i transformiraju; prikazuju djelomično, spontano, ili pak stvaraju greške u zapisima i tako nose karakteristike ljudskog ponašanja?
Uočeni fenomeni opisani ljudskim karakteristikama otvaraju ključna pitanja – kako takve transformacije uspomena u živim mikroorganizmima mogu biti izvor novih načina istraživanja naših sjećanja? Koji su novonastali doživljaji ukoliko takvu biotehnologiju unosimo u našu svakodnevicu, u kojoj naša sjećanja poprimaju oblik života koji aktivno djeluje u prostoru življenja?
