Mišljenja u pogledu etike casino industrije su često podijeljena – saznajmo zašto igra u online casinu ne mora biti društveno problematična!
Suvremena percepcija casina
Za razliku od vremena kad je odlazak u casino smatran društveno neprihvatljivim ponašanjem, danas igra u casinu nema negativan predznak i najblaže rečeno: ono se u pojedinim zemljama naprosto tolerira, dok se u nekim zemljama prihvaća kao sasvim normalna ljudska potreba, društvena pojava i djelatnost!
Prethodno navedenu tezu potkrjepljuje činjenica prema kojoj već duže vrijeme imamo priliku svjedočiti promidžbenim porukama online casina i kladionica. Primjerice, FavBet (https://www.favbet.hr/hr/casino/) je imao niz uspješnih kampanja s Filipom Hrgovićem (profesionalnim boksačem koji je trenutno u usponu prema svjetskom vrhu), a svojevremeno smo viđali i Ivana Rakitića (bivšeg nogometnog reprezentativca) kao zaštitno lice priređivača iza kojeg stoji Favorit sportska kladionica d.o.o.
Možda je percepciji casina najviše išla u korist popularna kultura – tako rijetko tko nije čuo za ekskluzivne turističke destinacije i kockarske casino meke u kojima su snimani filmovi (npr. Monte Carlo ili Las Vegas), kao i za slavne (kako stvarne – tako i izmišljene) književne i filmske likove (npr. “Doc” Holliday, agent 007, Francis Albert Sinatra i dr.). S druge strane, ako ostavimo po strani individualne slobode i prava, vjerojatnije je kako smo počeli bolje razumijevati društvene uvjetovanosti i ljudsku psihologiju – neke stvari jednostavno nije potrebno zabranjivati!
U čemu je problem?
Neki pojedinci vide samo problem ovisnosti, dok drugi liberalniji (polazeći od ljudskih sloboda) uopće ne vide ikakav problem – po nama, nisu u pravu nijedni koji odlaze u krajnost, a očito je kako naše stajalište dijeli FavBet te svi ostali hrvatski priređivači online casino igara! Naime, isključivost je oduvijek bila stvarni problem u ljudskim odnosima pa tako i na razini društva; naprosto nije sve moguće tumačiti kroz crno-bijelo prizmu, jer postoje i sive nijanse koje nas upućuju na ljudske potrebe i ponašanja čija zabrana može biti samo kontraproduktivna.
Pravi primjer isključivosti je prohibicija s početka 20. stoljeća, koja je 1933. završila objavom 21-og amandmana i poništenjem 18-og amandmana. To je bio jedini slučaj (do današnjih dana) prilikom kojeg je amandman izbačen iz Ustava SAD-a. Tada smo svi naučili kako borbu protiv alkoholizma ne možemo dobiti zabranom alkohola, a slično je i s većinom ostalih ovisnosti! Većina će ipak priznati kako ne postoji način da se iskorijene neke pojave, a sasvim drugo pitanje je treba li ih u tom slučaju promovirati, što već ulazi u domenu nečijeg svjetonazora.
Kako god bilo – pravo stanje stvari i jedna sasvim korektna percepcija dovodi nas do zaključka kako su casino igre i klađenje potpuno neutralni – mogu biti zabavni i donositi značajne prihode široj društvenoj zajednici, a istovremeno mogu predstavljati problem za pojedince i društvo! U nastavku ćemo se time detaljnije pozabaviti, a prije konačne presude, bilo bi pošteno priznati kako pretjerana konzumacija hrane može dovesti do pretilosti i zdravstvenih problema te kako postoji problem ovisnosti o alkoholu, cigaretama, mobitelima, računalnim igrama itd. – znači li to kako društvo treba kontrolirati nečije prehrambene navike, stigmatizirati punije osobe ili zabraniti sve ono što može uzrokovati ovisnost?!
Uzroci i posljedice
Zarada možda jest prevladavajući, no nije i jedini razlog zbog kojeg se netko upušta u aktivnost kockanja; tako postoji nekoliko kategorija u koje se klasificiraju: profesionalni (usmjereni na vlastito znanje i zaradu), društveni kockari (rekreativci) i problematični (vrlo često se radi o ovisnicima koji smatraju da pripadaju u prve dvije kategorije). Iako većini pada na pamet kako ovisnost o kockanju dovodi do osobnog bankrota, čini se kako je bankrot tek manji posljedični problem – uz njega dolaze ozbiljni socijalni poremećaji koji zahtijevaju njihovo prepoznavanje i liječenje.
Simptomi se ogledaju u tzv. atribuciji (uvjerenju kako dobici ovise o vještini, a ne sreći), kao i onda kad se pamte isključivo pobjede i dobici. Posljedično dolazi do gubitka samokontrole, zapostavljanja obveza, laganja, otuđivanja i posuđivanja novaca te skrivenog kockanja – ostaje se bez posla, gubi se imovina i raspadaju se obitelji. U tom kontekstu, problem ovisnosti o kockanju prepoznat je na normativnoj razini. No, njega su definitivno svjesni i svi priređivači igara na sreću. Tako primjerice i FavBet omogućuje samoisključenje igrača te ima jasno istaknute upute za one koji potencijalno mogu razviti ovisnost.
U Europi obično od 0,5 % do 2 % odraslih ima ozbiljnu sklonost kockanju, a u nekoliko država patološko kockanje kreće se iznad 3 % (npr. u Finskoj i Švicarskoj). Za razliku od odraslih od kojih očekujemo odgovorno ponašanje ili barem svijest o mogućim posljedicama, mladi se nalaze u formativnim godinama i zbog toga su posebno osjetljivi na razvoj negativnih navika. Iz studije koje je Europska mreža provela u više zemalja saznajemo kako je približno 22% mladih imalo iskustvo kockanja u posljednjih 12 mjeseci.
Zašto je preventiva bolje rješenje od zabrana?
Činjenica je kako se ogromna novčana sredstva prikupljaju od industrije igara na sreću i ista se troše na brojne potrebe šire društvene zajednice – npr. priređivači igara na sreću uplaćuju značajna sredstva u državni proračun, a koja se kasnije investiraju u hrvatski sport, kulturu i socijalne programe, dok eventualnom zabranom ne bismo ništa postigli – ljudi bi i tada kockali!
Restriktivnom logikom mogla bi biti zabranjena i loto igra – najraširenija igra na sreću u kojoj su šanse za njegovo osvajanje iznimno male, dok je vjerojatnost dobitka višestruko veća u igrama koje priređuje FavBet ili ostala hrvatska casina!
Rješenje definitivno treba tražiti u odgovornom igranju i razvijanju svijesti o tome kako zarada ovisi isključivo o radu i sposobnostima (ponekad i o sreći), a da casina omogućuju zabavu uz naknadu i tek poneki značajniji dobitak.
