Nakon “Great resignationa”, “bumerang zaposlenika” i drugih noviteta s kojima se tržište rada suočilo unazad godinu-dvije, odnedavno je pod svjetla reflektora dospio još jedan trend, a to je “Quiet quitting”. Naime, ovdje je riječ o ulaganju taman onoliko truda na poslu, koliko je potrebno za korektno odrađivanje radnih zadataka. Drugim riječima, ne ulažemo dodatni angažman kako bismo bili primijećeni (i/ili nagrađeni). Ne predlažemo nova rješenja, održavamo površne odnose s kolegama, a na sastancima šutimo. Ili samo općenito neodređeno kimamo glavom. A koliko su hrvatski građani zaista koriste “quiet quitting” istražio je portal MojPosao na preko 1000 ispitanika.
A prema tom istraživanju većina radnika u Hrvatskoj, njih 57%, daje “sve od sebe” u svom poslu. No, njih 28% kaže da ulaže “onoliko koliko su plaćeni”. Samo 13% ispitanika ulaže minimum truda koji je potreban da bi posao bio odrađen, a svega 1% radi ispod minimuma i to “dokle god prolazi”. Žene u većoj mjeri nego muškarci daju sve od sebe na poslu. Tako radi njih 60% naspram 52% muškaraca. Baš kao i radnici stariji od 41 godine (68%) te oni sa srednjom stručnom spremom.
Oni koji koriste “Quiet quitting” svjesni su mogućih negativnih posljedica
Radnici koji ne daju sve od sebe na poslu, u velikoj većini (88%) priznaju kako se radi o svjesnoj odluci do koje najčešće dolazi zbog izostanka nagrade. Bilo one financijske, bilo priznanja od strane nadređene osobe u trenucima kada su davali sve od sebe. “Na svakom poslu sam se ubijala od posla i ništa dobroga mi to nije donijelo. Naprotiv. Sad radim da odradim, nitko te doduše ne ferma, ali nije mi više niti bitno”, jedan je od komentara ispitanika.
Druga ispitanica tvrdi: “Jedno sam vrijeme davala sve od sebe, ali to nije rezultiralo ničime pa sam odustala.” A i ovaj je odgovor zanimljiv: “Oduvijek sam se maksimalno trudio i svoje zadatke odrađivao daleko iznad tražene razine. Radio sam i druge poslove koji nisu bili dio opisa mog radnog mjesta. Maksimalno sam se trudio bez obzira kolika mi je bila plaća. Naime, mislio sam da se na poslu gleda trud zaposlenika i da se to vrednuje. No s vremenom, kako sam mijenjao radna mjesta, počeo sam uočavati da to nije iznimka već pravilo. Tako je nagrada za sav moj trud i zalaganje bio dobiven dodatni posao. A onda sam odlučio da se više uopće neću truditi niti zalagati.”
A kako se tihi otkaz provodi u praksi, tj. kako točno izgleda “quiet quitting”?
Nešto više od polovice radnika (55%) koji provode “tihi otkaz” tvrdi kako “više jednostavno ne mare za posao”, a radne zadatke “odrađuju bez emocija”. Također, nešto više od polovice ispitanika (53%) ističe kako se manje trude. Ne guraju se kako bi preuzeli nove zadatke i samo čekaju da im nadređene osobe direktno delegiraju zadatak. Trećina zaposlenih (36%) tihi otkaz provodi kroz pasivnost na poslu. Ne osmišljavaju nove ideje i ne razmišljaju o poboljšanju radnih procesa. A svaki peti radnik (21%) odbija sudjelovati u razmjeni ideja i grupnim razgovorima.
“Prepuštam dodatne zadatke drugim kolegama, pogotovo dodatne zadatke koje treba obaviti izvan radnog vremena i za koje nisam dodatno plaćena…”, komentar je ispitanika. No, uzrok tihog otkaza nije (samo) plaća, kako bi se moglo pomisliti. Kao što prvi razlog odabira tvrtke nije visina plaće, tako ni prvi razlog tihog otkaza nije (samo) izostanak novčane nagrade. Iako je to svakako bitan razlog. Na vrhu popisa nalazi se osjećaj nedovoljne cijenjenosti od strane nadređenih, nakon čega slijedi nezadovoljstvo plaćom. Očuvanje mentalnog i psihičkog zdravlja je na trećem mjestu, nakon čega slijedi burnout, odnosno “izgaranje na poslu”.
Većina onih koji provode “tihi otkaz” tvrde da im nadređeni to ne primijete
Nešto više od polovice radnika, njih 54% koji provode tihi otkaz, tvrdi kako njihovi nadređeni uopće nisu primijetili da se manje trude nego ranije. A njih 39% ističe kako su nadređeni vjerojatno primijetili da se nešto događa, ali nisu ništa poduzeli po tom pitanju. Svega 7% radnika je izjavilo da je nadređeni dao do znanja da vidi što se događa. Iako većina ispitanika nije osjetila nikakve posljedice tihog otkaza, nekolicina ljudi je zbog manjka angažiranosti dobila otkaz. Ostali ispitanici se najčešće ne zamaraju mogućnošću otkaza, a ima i onih koji ga čak i priželjkuju.
- PROČITAJTE VIŠE: Zagrepčanka – jedna od najpoznatijih poslovnih zgrada i jedinstveni simbol grada Zagreba
No, sprječavanje tihog otkaza ne mora biti skupo. Naime, tri od četiri ispitanika (78%) tvrdi kako bi ih viša plaća mogla potaknuti da na poslu daju sve od sebe. A čak 61% radnika ističe kako bi i samo priznanje za uložen trud bilo dovoljno da se počnu truditi više. Napredovanje kao posljedicu ulaganja u posao priželjkuje 46% ispitanika. A više slobodnog vremena kroz fleksibilno radno vrijeme ili čak skraćeni radni tjedan potaklo bi 41% ispitanika na dodatni trud na poslu.
Žene bi prije reagirale na priznanje nego na plaću
Iako generalno nema razlika po demografskim karakteristikama, žene bi u nešto većoj mjeri reagirale na priznanje (65%) nego muškarci (55%). Na višu plaću bi snažnije reagirali mlađi ispitanici, dok bi ispitanici s visokom stručnom spremom jače od onih sa srednjom reagirali na napredovanje i bolju poziciju.
Istraživanje je proveo portal MojPosao tijekom veljače 2023. godine, a kontaktirano je više od 1.000 ispitanika. Njih 59% su žene, a 41% su muškarci. Najviše ispitanika, njih 38%, starije je od 41 godinu, dok ih 30% ima između 31 i 40 godina. 15% je u dobi od 25 do 30 godina, dok je 16% mlađe od 25 godina. Većina ispitanika, njih 78%, su zaposleni.
