Velike boginje, poznate i kao variola, virusna su bolest koja je bila jedna od najsmrtonosnijih bolesti u povijesti čovječanstva. Uzrokovane virusom variola, velike boginje bile su odgovorne za milijune smrti širom svijeta, prije nego što su uspješno iskorijenjene kroz globalni program cijepljenja, a kojeg je koordinirala Svjetska zdravstvena organizacija (WHO). I dodajmo, ova je bolest ostavila dubok trag u povijesti medicine i javnog zdravstva.
Velike boginje su se pojavile prije nekoliko tisuća godina, a prvi poznati zapisi o ovoj bolesti datiraju iz starog Egipta. Tijekom povijesti, velike boginje su bile odgovorne za velike epidemije koje su harale Europom, Azijom, Afrikom i Amerikom, često izazivajući smrt ili ostavljajući preživjele s teškim ožiljcima i posljedicama, poput sljepoće.
- PROČITAJTE VIŠE: Majmunske boginje | Rijetka virusna bolest, ali opasna prijetnja globalnom zdravlju
Bolest je bila visoko zarazna i širila se putem kapljica koje su nastajale kada zaražena osoba kašlje ili kiše te kroz direktni kontakt s kožnim lezijama ili kontaminiranim predmetima, poput posteljine ili odjeće. Velike boginje su imale izuzetno visok stupanj smrtnosti, s različitim sojevima virusa koji su uzrokovali različite stupnjeve ozbiljnosti bolesti. Variola major, najopasniji soj, imala je smrtnost od 30 posto ili više, dok je blaži soj, variola minor, imao nižu stopu smrtnosti, oko 1 posto.
Kakve simptome i kliničku sliku imaju velike boginje?
Inkubacijski period velikih boginja obično traje 7 do 17 dana, nakon čega se pojavljuju prvi simptomi. Bolest započinje naglim porastom tjelesne temperature, jakom glavoboljom, bolovima u leđima te općim osjećajem slabosti. Ovi rani simptomi slični su gripi ili drugim akutnim infekcijama. No, ubrzo nakon toga dolazi do razvoja karakterističnog osipa.
Osip obično započinje na licu i rukama, a zatim se širi na cijelo tijelo. Lezije kože prolaze kroz nekoliko faza, počevši od makula (ravnih crvenih mrlja), koje prelaze u papule (uzdignute mrlje), vezikule (mjehuriće ispunjene tekućinom), a zatim u pustule (mjehuriće ispunjene gnojem). Pustule se postupno isušuju, tvoreći kruste koje na kraju otpadaju, ostavljajući duboke ožiljke. Ovo razdoblje osipa bilo je ključno za prijenos bolesti, jer su zaraženi pojedinci u tom trenutku bili najviše zarazni.
Liječenje i prevencija
Ne postoji specifičan lijek za velike boginje, a liječenje se uglavnom sastojalo od ublažavanja simptoma i sprječavanja sekundarnih infekcija. Osiguravanje odgovarajuće hidratacije, ublažavanje boli te održavanje higijene bili su ključni u skrbi za oboljele. Međutim, visoka smrtnost i teške posljedice bolesti činili su velike boginje izuzetno opasnim.
Ključna mjera u borbi protiv velikih boginja bilo je cijepljenje. Prvo učinkovito cjepivo razvio je Edward Jenner krajem 18. stoljeća, koristeći virus kravljih boginja (vaccinia virus) kako bi inducirao imunitet protiv variola virusa. Ovo otkriće dovelo je do masovnih kampanja cijepljenja koje su u konačnici rezultirale iskorjenjivanjem bolesti.
Globalnu kampanju cijepljenja protiv velikih boginja vodio je WHO, a započela je sredinom 20. stoljeća
Ona je uspješno okončana 1980. godine, kada je Svjetska zdravstvana organizacija (WHO) i službeno proglasila svijet “slobodnim od velikih boginja“. I dodajmo, ovo je bio jedan od najvećih uspjeha u povijesti javnog zdravstva. A velike su boginje ostavile dubok trag u povijesti medicine. Njihovo iskorjenjivanje pokazalo je moć cijepljenja i međunarodne suradnje u borbi protiv zaraznih bolesti.
Danas, zbog prestanka cijepljenja, postoji mala prijetnja od ponovne pojave bolesti, osim u slučaju biološkog oružja. Ipak, ostaci virusa čuvaju se u laboratorijima pod strogom kontrolom zbog istraživačkih svrha i sigurnosnih razloga. Iskustvo s velikim boginjama pruža važnu lekciju za suočavanje s budućim pandemijama i izazovima u javnom zdravstvu, naglašavajući važnost prevencije, cijepljenja i globalne suradnje. Više informacija o ovoj virusnoj bolesti koja se za engleskom zove “Smallpox” doznajte na Wikipediji.
