Igor Mandić, književni kritičar, esejist, kolumnist i polemičar preminuo je u Zagrebu u 83. godini. Mandić se rodio u Šibeniku 20. studenoga 1939. godine, a tijekom svog života objavljivao je književne kritike, socio-kulturološke feljtone, eseje i polemike. Bio je dugogodišnji suradnik mnogih radijskih i televizijskih postaja. Dobitnik je nagrade Hrvatskog novinarskog društva za životno djelo 2005. godine.
Igor Mandić završio je studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1963. godine. Od 1966. bio zaposlen u Vjesniku. Radio je kao kritičar u dnevnim novinama, bio je kolumnist Vjesnika u srijedu te interni recenzent, urednik i autor tekstova u pojedinim Vjesnikovim izdanjima. Od 1993. do 1995. godine pisao je kulturološke komentare za Slobodnu Dalmaciju. 1997. prešao je u slobodne umjetnike pa je objavljivao svoja djela u raznim listovima. Ponovo se vratio u Vjesnik 2000. godine kao glavni urednik. Živio je i radio u Zagrebu gdje je i preminuo 13. ožujka 2022. godine u 83. godini. Više o Igoru Mandiću doznajte na stranici Wikipedije.
Igor Mandić preminuo je u 83. godini, a od njega se oprostio Velimir Visković
“Maloprije mi se javila Slavica i rekla da je umro naš Igor! Već godinama je imao srčane probleme. Zadnje dvije godine Slavica i on su se pred koronom povukli u svoj stan u Filipovićevoj. Nismo se viđali, povremeno bismo se čuli telefonom. Slavica kaže da je imao jako napornu noć i slabo je spavao. Ali vjerojatno sluteći kraj naručio je baš otmjen ručak s gratiniranim školjkama (Saint Jacques) i šampanjcem. Popodne mu je pozlilo, završio je u bolnici Sveti Duh. Gasio se, ali bio je priseban. Slavica kaže kako ju je sestra pitala koliko Igor ima godina, na što je ona rekla osamdeset i dvije, a Igor je iz druge sobe dobacio – osamdeset i tri! Iako mu je rođendan tek u studenom…
Dragi moj prijatelju, živio si i otišao sa stilom, pisao kritike za Jutarnji praktično do zadnjeg dana. Otišao si gosparski, bez mrcvarenja, uz birano jelo i dobru kapljicu. Ne razdvajajući se do zadnjeg trena od svoje Slavice. Opraštajući se od tebe ovom na brzinu sročenom nekrološkom glosom, donosim fotku tebe i žene s kojom si proveo više od pola stoljeća. Snimio sam to za vrijeme jednog zajedničkog putovanja u Beograd na Sajam knjiga. Zastali smo na ručku. Bila je to riba – fiš paprikaš. S tobom se uvijek dobro jelo. Adio, dragi moj!”, napisao je Velimir Visković.
