Iako je aikido najmlađa japanska borilačka vještina, njeni korjeni leže duboko u prošlosti Japana, zemlje iz koje dolazi. Aikido je osmislio Morihei Ueshiba (1883. – 1969., poznat među aikidokama kao O-Sensei ili Veliki učitelj) tijekom razdoblja od 1930. do 1960. godine, Tehnički, veliki dio aikida je baziran na školi Daito-rju Aiki-džiju-džicu, školi borilačke vještine džiju-džicu. Također, osim sportske, Aikido posjeduje i značajnu duhovnu komponentu.
Ime aikido nastalo je od tri japanska znaka – ai, ki i do. Značenje navedenih znakova obično se prevodi kao harmonija, energija i put, tako da aikido može biti preveden kao način harmonije kroz energiju. Druga uobičajena interpretacija znakova je harmonija, duh i put, što bi se moglo prevesti kao način duhovne harmonije. Oba prijevoda govore o činjenici da su aikido tehnike razvijene tako da kontroliraju (umjesto blokiraju) napadača kontrolirajući i preusmjeravajući napadačevu energiju.
- PROČITAJTE VIŠE: Zlato | Jedan od najdragocjenijih metala u povijesti čovječanstva prepoznatljiv je po blistavoj žutoj boji
Osnivač aikida, Morihei Ueshiba vježbao je više borilačkih vještina (sumo, džudo, različite forme džiju-džicu i mačevanje), prije nego je došao u kontakt sa Sokaku Takedom od kojeg je učio Daito-rju Aiki-džiju-džicu. Tehnike te vještine sežu daleko u prošlost Japana, još u 9. stoljeće i samurajsko doba. A tada su se tehnike prenosile unutar obitelji, svakodnevno testirale u borbi i usavršavale generacijama.
O-Sensei je u početku podučavao Daito-rju Aiki-džiju-džicu
U to doba vježbanje je karakteriziralo korištenje udaraca u vitalne točke (atemi), korištenje oružja (Buki-waza) i pravocrtniji pristup tehnikama nego što je slučaj u kasnijem razvoju aikida. O-Sensei razvio je aikido ponajviše bazirajući se na Daito-rju Aiki-džiju-džicu uključivajući pokrete te koristeći jari, đo, i vjerojatno juken (bajunet).
Najveći utjecaj na razvoj vještine je imalo korištenje katane (mač). U mnogo slučajeva, aikidoka (osoba koja trenira aikido) se kreće poput golorukog mačevaoca. Aikido udarci shomen uchi i yokomen uchi izvorno dolaze od napada oružjem, i rezultati tehnika su slični tehnikama oduzimanja oružja. Principi aikida vrijede izvan granica borilačke vještine. Dok se velik broj istočnjačkih vještina pretvorio u sport, aikido ostaje tradicionalna vještina koja se uči kroz suradnju dvaju partnera.
Aikido spada u vještine koje nemaju organiziran sistem takmičenja, nego se prave javne demonstracije tehnike, bilo putem seminara ili u nekom programu drugih manifestacija i takmičenja. Na tim prezentacijama tehnika se prikazuje sa jednim ili više protivnika (Ju-waza) sa upotrebom oružja ili bez njega. Ovo je napredniji i kompleksniji način prikazivanja tehnike i zahtijeva veće tehničko znanje, a demonstriraju je majstori ili učenici sa većim stupnjem znanja.
Aikido se počeo širiti po cijelom svijetu početkom 1948. godine, nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata
Nakon smrti O-Senseija dolazi do širenja i osnivanja više škola aikida. Ove škole se u suštini ne razlikuju od izvornog aikida (Aikikaija), a cilj njihovog nastanka je želja pojedinih velikih majstora da postignu osobni cilj, odnosno da imaju nešto po čemu će se razlikovati od drugih. U Hrvatsku je ova borilačka vještina došla iz Slovenije 70-tih i 80-ih godina 20. stoljeća, a prvi klubovi su se pojavili u Splitu i Zadru. U Zadru je 1987. godine osnovan Aikido klub Zadar, a u Splitu 1989. Aikido klub Jadran.
Početkom 1990-ih ova borilačka vještina pojavljuje se i u Zagrebu, gdje danas ima najviše aikido klubova. Aikido društvo Zagreb je osnovano 1992. godine i prvi su u Zagrebu promovirali ovu vještinu. Zahvaljujući napornom radu, vježbanju i promoviranju, danas se aikido vježba u svim važnijim gradovima u Hrvatskoj. Više o ovoj borilačkoj vještini doznajte na Wikipediji.
