Dodjelom nagrada zatvorene su 31. Gavelline večeri. Kazališni festival obuhvatio je jedanaest predstava, od čega je osam prikazano u konkurenciji za nagrade, jedna izvan konkurencije, na zatvaranju festivala, a vidjeli smo i dvije izuzetne produkcije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu.
Tijekom devet večeri gledatelji, kojih je bilo više od 3.000, su mogli usporediti kazališne uspješnice iz Novog Sada, Ljubljane, Rijeke, Beograda, Sarajeva, Zenice i Zagreba, predstave narodnih i gradskih kazališnih kuća iz regije, s nizom izuzetnih glumačkih ostvarenja i u poetikama koje se kreću od klasičnih pristupa, do smionih autorskih postupaka i projekata.
Nakon svake predstave, u atriju kazališta Gavella razgovaralo se sa gostujućim i zagrebačkim ansamblima o predstavi, a razgovorima je moderirala dramaturginja Mira Muhoberac i glumac - domaćin iz kazališta Gavella.
Članovi prosudbenog povjerenstva ovogodišnjih Gavellinih večeri su Linda Begonja, Vito Taufer i Tomislav Zajec, koji su donijeli odluku o nagradama - nagrada za najbolju predstavu, najbolju režiju, najbolju žensku i najbolju mušku ulogu.
31. Gavelline večeri zatvorene su izvedbom predstave Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali autorice Tanje Šljivar, u režiji Mirjane Karanović i izvedbi Bosanskog narodnog pozorišta Zenica.
Najbolja ženska uloga - Jana Zupančič
Za ulogu Maše Kos od 45 godina i od 66 godina u predstavi Tri zime autorice Tene Štivičić u režiji Barbare Hieng Samobor i izvedbi Mestnog gledališča ljubljanskog iz Ljubljane.
Nevjerojatnom lakoćom glumačke igre, Jana Zupančič vješto je otključala jezik kojim dramatičarka Tena Štivičić oblikuje svoje likove, načinom koji na površini možda ostavlja dojam prividne jednostavnosti, ali istovremeno uvijek traži potpunu posvećenost i dubinsko razumijevanje.
Također, uvjetno rečeno, dvostrukom ulogom iste žene u srednjim četrdesetim i srednjim šezdesetim godinama, Jana Zupančič je s minimalnim kazališnim sredstvima postigla začudnu transformaciju, s velikim razumijevanjem strpljivo i toplo gradeći svoju Mašu Kos.
U njezinoj interpretaciji, žena je to koja samozatajnom tugom, ali i blagim humorom promatra vrijeme koje ju je preraslo, ali sasvim sigurno ne i porazilo.
Najbolja muška uloga - Ozren Grabarić
Za ulogu Majstora ceremonije u predstavi Hinkemann po drami Njemački Hinkeman pisca Ernsta Tollera u režiji Igora Vuka Torbice, i izvedbi Zagrebačkog kazališta mladih iz Zagreba,
i za ulogu Daniela Dareusa u predstavi Kao na nebu autora Kay Pollaka u režiji Renea Medvešeka i izvedbi Gradskog dramskog kazališta Gavella iz Zagreba.
U širokom rasponu od dijaboličnog Majstora ceremonije koji tuđu smrtnost promatra kao dobru šalu, do glazbenog genija koji istinski smisao pronalazi tek u susretu s vlastitom smrtnošću, Ozren Grabarić pokazao je dosljedan, precizan glumački jezik začudne unutarnje koncentracije i snage.
I dok u Hinkemannu kompleksna Grabarićeva izvedba oštro i beskompromisno grabi po rubu ironiziranja društva ali vlastite pozicije u njemu, uloga dirigenta Daniela Dareusa ona je koja iz prostora tišine traži suglasje i harmoniju zajedništva, koja mu kao pojedincu vječno i tragično izmiče.
Grabarić pritom, zahvaljujući dubinski osviještenom izvedbenom izrazu, obje uloge donosi podjednako uvjerljivo, dojmljivo i do kraja autentično.
Najbolji redatelj - Igor Vuk Torbica
Za režiju predstave Hinkemann po drami Njemački Hinkemann autora Ernsta Tollera u izvedbi Zagrebačkog kazališta mladih iz Zagreba.
Pronašavši u ansamblu Zagrebačkog kazališta mladih hrabrog i vrlo raspoloženog sugovornika, redatelj Igor Vuk Torbica odvažio se na istraživanje zahtjevnog materijala, pokazavši pritom hrabrost i vještinu u vođenju protagonista Tollerove drame širokim prostorom bezbrojnih manifestacija društvene okrutnosti.
Fizička kastracija pojedinca, koji u vlastitoj nemoći svoju izgubljenost prenosi na imanentnu okolinu, u Torbičinoj interpretaciji nailazi na podjednako tragičnu kastriranost društva, pri čemu je Torbica podjednako režijski uvjerljiv u intimnijim scenama obiteljske traume, kao i kolektivnim slikama društvenog rasapa.
Razvedena režija Igora Vuka Torbice sugerira da je riječ o redatelju propulzivnog talenta, koji mladenački hrabro otvara autentičan svijet, s kojim se pa i onda kad to nije osobito ugodno, jednostavno moramo identificirati.
Najbolja predstava - Hinkemann
Hinkemann po drami Njemački Hinkemann autora Ernsta Tollera u režiji Igora Vuka Torbice, i izvedbi Zagrebačkog kazališta mladih iz Zagreba.
Zamislivši svog i Tollerovog Hinkemanna kao istinski kolektivni poduhvat, od fingiranja pastorale koju naglo zamjenjuju ratna stradanja na početku pa sve do pasivnog pristajanja na gušenje u vlastitim traumama, promašajima i sljepilima na samome kraju, Igor Vuk Torbica sa svojom je autorskom ekipom vješto i precizno iskoristio predložak o osakaćenom vojniku negdje na obroncima 1. svjetskog rata, kako bi ispričao priču o vremenu u kojem živimo i ideologijama koje neprestano manifestiramo, a da pritom nismo baš ništa naučili o sebi i svijetu koji nas okružuje.
Hinkemann je hrabra, sirova i nebrušena studija društva, promatrana očima onoga kojeg je to isto društvo iskoristilo i na najgrublji mogući način odbacilo, i koja pritom nudi jasan odgovor na pitanje koje sama postavlja - u kojem trenutku pojedinac više ne može zacijeliti.
Međutim, odgovor je to koji je malo tko od nas zaista spreman i čuti. |
