Ako je Forrestu Gumpu život poput bombonijere, jer naime, nikad ne znaš kakvu ćeš čokolodicu dobiti, za našeg friško udomaćenoga splitskog Purgera, a on je kipar Vedran Staničić, život je slastičarnica u kojoj uvijek dobiva samo najbolje slatkiše. U svom malom stanu vrlo blizu zagrebačkog parka Ribnjak, koji ima funkciju i priručnog ateljea, ovaj samozatajni i veoma osebujni umjetnik svako jutro već u šest sati započinje svoju intimnu spiku s pucama.
Dodajmo da se Vedran Staničić nedavno se vratio iz Rijeke, gdje je u galeriji Bruketa 2 ostavio dio svoga harema. Naime, njegova izložba Astro Party otvorena je do kraja ožujka 2012. godine pa je još stignete razgledati. Pucama Playboy, Fejsbuk, Disco, Bad Blue, ali i mnogim drugim damama, društvo prave još i počasne uzvanice poput Fride Kahlo, Valentine Tereškove, Kleopatre i Madonne. A tu su i domaće puce – glazbenica Jadranka Ivaniš Yaya i spisateljica Vedrana Rudan, koja je i osobno nazočila izložbi. Ona se duhovito i u svom stilu zahvalila mladom umjetniku što joj, “da prostite, poprsje nije spustio do koljena”.
“Moja izložba Astro Party bit će otvorena u Rijeci kroz cijeli ožujak pa sam trenutno ovdje. Naime, tom izložbom stavljam jedan pečat na ciklus Astro Puca kojemu se u dogledno vrijeme neću vraćati. Imam dosta ideja koje mi se vrzmaju po glavi, a vremena je malo. Zato sam prisiljen odabrati prioritete. Prelazim na neke nove stvari. Tko zna što će vrijeme donijeti”, rekao je Vedran Staničić.
U te tvoje, kako i sam kažeš, “sitne ali dinamitne puce i buhtlice”, uloženo je jako puno rada, ali i dosta zafrkancije. Koliko je humor bitan?
“Pa, utoliko što je život lakši kad se smiješ. Osmijeh privlači. I to je moja politika. Pratim vijesti i svjestan sam svega što se događa oko nas. I ako se umjetnost koju ja stvaram usporedi s radom umjetnika koji se bave dnevnopolitičkim, suvremenim zbivanjima, ona ljudima može djelovati zafrkantski. No, iza svega toga stoji jedan ustrajan i višetjedni rad koji nije zafrkancija. Moja umjetnost jednostavno prelazi preko onog aktualnog i okreće se univerzalnom, općeljudskom, a cilj joj je slaviti život. Odatle humor. Čak i kad se čini da je sve crno oko nas, ja samo želim reći – hej pa život je ipak lijep!”, dodaje Vedran.
“Dodao bih da mi je nakon studija cilj bio doći u Zagreb i upisati postdiplomski studij iz povijesti umjetnosti. U Zagreb sam doista stigao 1998. godine i ne samo zbog nastavka studija, već i stoga što je moj kip, izveden kao diplomski rad na Akademiji, primljen na 25. Salon mladih koji se održavao u Meštrovićevom paviljonu. Tako sam u Zagrebu tada proveo dva mjeseca, no u zadnji trenutak se ispostavilo da te godine postdiplomski ipak neće biti organiziran, tako da je taj moj plan neslavno propao. Baš kad sam se lokalizirao i saživio sa Zagrebom, morao sam otići…”, rekao je ovaj mladi kipar.
“Ali u isto vrijeme jedan moj profesor sa splitske Akademije pozvao da mu budem asistent. Otišao sam u Split, no, namjeravao sam se vratiti slijedeće godine. Međutim, znaš kako kažu – čovjek snuje, Bog određuje. Sa plaćom asistenta imao sam jako suženo područje djelovanja pa sam morao naći neki posao. I našao sam ga dolje u jednoj gradskoj ustanovi”, otkrio je Vedran Staničić.
Tada nije bio izgledan tvoj povratak u Zagreb?
“I nije bio. No, u Splitu sam proveo nekih sedam, osam godina… A što se Zagreba tiče, zapravo, od te 1998. pa sve do prošle godine, nikad više nisam došao u Zagreb. Kad si prisiljen odustati od nekog sna, jednostavno se naučiš više ne misliti o tome. Pomiriš se nekako s tim. Međutim, bilo kako bilo, neke su se stvari prošle godine dogodile na poslovnom planu i naposlijetku me ipak dovele – tu. Ja i Zagreb smo, eto, dobili drugu šansu”, ispričao je Vedran Staničić.
“Zagreb i ja, mi smo kao ljubavnici iz mladosti koji su se nakon godina razdvojenosti, pred kraj života, našli u staračkom domu. I pitaju se koliko im je vremena ostalo… Zaista volim Zagreb i nadam se da ću tu i ostati. Također, čak su i puce nastale u ovoj duhovnoj klimi. Ne u onoj mediteranskoj, jer bi se u tom slučaju vjerojatno zvale šinjorine”, rekao je Vedran.
Jesu li puce zapravo svojevrsni protuodgovor na ove današnje standardne, manekenske 90-60-90 dimenzije?
“A ono, da i ne. Doduše, puce su se u zadnje vrijeme malo počele stanjivati u struku. To je valjda zbog krize. Kao i svi stežu pojas. No, ozbiljno, u svom radu polazim od arhetipske slike žene. A arhetipska slika žene jest žena – s oblinama. Osim toga, kiparski gledano, skulptura jest umjetnost čvrste, oble forme, koju bi ljudi poželjeli dodirnuti i obgrliti, a ne nabosti se na štapić”, misli Vedran.
“Ukratko, iza svake dobre zafrkancije svakako mora stajati i dobro promišljanje, a ja sam dosta literarno nadahnut. Mnoge mi ideje dolaze od razgovora s ljudima. Doista slušam ljude kad govore i često me neka riječ trgne i motivira”, rekao je ovaj splitsko-zagrebački kipar.
“Što se tiče svega ovoga i kako je sve to počeli, kako to inače biva s umjetnicima, sve je počelo u najranijem djetinjstvu. Bio sam onaj mali što dobro crta… Već te tada to odredi kao osobu, da ti osjećaj identiteta. I kad se sa osamnaest nađeš pred izborom studija, shvatiš da tu zapravo nemaš što izabrati, da je to izabralo tebe. I prepustiš se”, poručio je.
Kako je kiparstvo prevagnulo nad slikarstvom?
“Vjerojatno bi i tu trebalo posegnuti u daleku prošlost. Porijeklom sam iz Supetra na Braču, otoka koji je hrvatskoj umjetnosti dao brojne velike kipare. A supetarsko je groblje prava riznica djela Ivana Rendića, jednog od začetnika naše moderne skulpture. Dodat ću, njegovi su i zagrepčani Andrija Kačić-Miošić na dnu Mesničke, Preradović na Cvjetnom, biste na Zrinjevcu… Kao dijete sam posjet tom groblju doživljavao kao posjet muzeju i zasigurno je moj susret s tim djelima ostavio traga”, prisjetio se Vedran Staničić.
“A još bih se malo vratio u prošlost. Devedesetih godina 20. stoljeća je u Splitu bilo teško postići nešto na ovom području. Nedostajalo je i infrastrukture i interesa publike. Ništa se značajno nije događalo. Tada je to bilo lako objasniti – ratom koji je bio iza nas. Međutim i cijelo desetljeće je prošlo, a da se ništa nije bitno pomaknulu. A kada sam krenuo izučavati splitsku prošlost, shvatio sam da je tako, uz par iznimaka, oduvijek i bilo. Očima umjetnika, jug možda jest sjajno mjesto za život, ali ne i za rad”, misli Vedran.
Split je ipak mediteranski grad…
“Apsolutno. To je grad koji živi vani, na ulici, gdje se ima potrebu vikati da smo najbolji, najjači i najljepši. Ali ako na kraju dana, kad zatvoriš vrata za sobom, to doista i misliš, onda nešto s tobom zbilja nije u redu. No opet, vjerojatno je lakše živjeti ako sebe uvjeriš u sve to. Palac gore za autosugestiju! Ipak, bez imalo gorčine, ja se držim one da nitko nije prorok u svom selu. Hrvatska je mala država i ne može se od svakog grada očekivati da bude veliki kulturni centar”, rekao je o Splitu Vedran Staničić.
“No, ja sam odabrao. U Hrvatskoj je Zagreb mjesto u kojemu treba biti. Čini mi se da se ovdje događa život, a ne samo priča o tome. Iskreno, Zagreb sam doživio kao puno poticajniju sredinu za rad. Smisao umjetnosti je komunikacija. Svojim radom želiš nešto reći i težiš za tim da te netko čuje. Izgleda da ovdje ima više onih koji slušaju”, mislim Vedran o Zagrebu.
I sada konačno živiš u Zagrebu?
“Da i ne. Pola mjeseca sam tu, a pola dolje. Došao sam zbog posla, a u isto su vrijeme moji kipovi tu naišli na, recimo to tako, plodno tlo. Zapravo, ne poznajem umjetnika ove generacije koji živi isključivo od prodaje svoje umjetnosti. Svi se bavimo nečim drugim kako bi poplaćali račune i sretni smo ako nam to ostavlja dovoljno vremena da se bavimo ovim za što smo stvoreni. I da dodam, trenutno radim na jednoj većoj skulpturi, svojevrsnom osvrtu na odnos sjevera i juga Hrvatske. Uz to, radim ga s ciljem da ga poboljšam! Biti će to dvije puce u ljubavnom klinču”, otkrio je ovaj simpatični kipar.
“A imam i planove nakon riječke izložbe Naime, početna ideja tog plana s buhtlicama bila je – slastičarnica. Svaka je od njih trebala dobiti ime po nekoj slastici. Ciklus Astro Puca doveo sam do zaključka i potom izložio pa bih slično htio i s ciklusom buhtlica. I da, želio bih buhtlice izložiti ovdje u Zagrebu. Budući da su kontinentalne provenijencije, nastale u ovom duhovnom okružju, izložbom bih htio dovesti ih – doma”, rekao je o svojim planovima Vedran Staničić.
Misliš li nastaviti sa slikarstvom?
“Volio bih jednog dana napraviti ciklus zagrebačkih motiva. No, ne bih se posvetio klasičnim motivima već suvremenim urbanim krajolicima. Htio bih pokazati kako Zagreb vidim kao jedan i danas lijep grad. Čak i sa svim ovim modernim zahvatima koji ljudima nisu najbolje sjeli“, dodao je Staničić.
“Na primjer Cvjetni trg. Meni uopće ne smeta ta interpolacija. Spoj starog i novog, zašto ne? Život ide dalje! Svako vrijeme nosi svoje i smatram da je besmisleno jecati nad spomenicima prošlosti, moramo se okrenuti budućnosti i udahnuti im novi život. Ljudima vjerojatno kod takvih projekata smeta to što krivi ljudi na njima zarađuju novce, ali vrijeme je da se i s tim pomirimo. Takve će se stvari kod nas uvijek događati, i nikakva globalizacija neće promijeniti taj lokalni specifikum. Idemo dalje! A i otkrit ću gdje se vidim za deset godina. Pa nadam se tu na istom mjestu – u Zagrebu. Ne zanima me veliki svijet. Za mene je Zagreb i Pariz i London i New York i Tokyo…”, rekao je za kraj Vedran Staničić. S Vedranom je razgovarala Maja Milčec, a sve što vas dodatno zanima o ovom kiparu, potražite na njegovoj Instagram stranici.