Misao doista mora biti ispeglana, filtrirana i usmjerena, a taj se nivo koncentracije postiže “samo kad si sam za računalom”, kao što kaže naš vrli sugovornik Dubravko Ivaniš Ripper, frontmen benda Pips, Chips & Videoclips. Naime, Ripper više voli ove e-majlirane, elektroničke intervjue od onih uživo, jer od njih, kako kaže, “dobiva osip”. A sa Dudom koji se odnedavo zove i Daddy, razgovarala je Maja Milčec.
Što Pips, Chips & Videoclips trenutno rade? Je li bend uspješno sletio i prizemljio, u usporedbi sa Galaksijom, u pomalo klaustrofobične studijske prostor(ij)e? Mislim na ovu vašu astronautsku misiju traženja mitskog grada Fafenštajna?
“Trenutno smo u promociji songova s 2×2 live DVD-a i sticka izašlih krajem prošle, 2011. godine. I mislimo to cijelu ovu 2012. eksploatirati. A što se pak misije tiče, brijem da, metaforički rečeno, napuštamo Faf, tu gigantsku mentalnu vukojebinu. Da, priznajem, nismo bili dobro prihvaćeni, ali pravi astronaut istreniran je da trpi duševne boli. Uostalom, mi smo ovdje došli zbog dobrobiti galaksije, a ne vašeg razumijevanja. Iskreno, tko vas jebe”, rekao je Dubravko Ivaniš Ripper.
Nije lako biti astronaut u vukojebini. Kažeš, preferiraš elektroničke intervjue. Ima li za to neki određeni razlog ili ti se jednostavno ne izlazi van?
“Priznajem, ne razumijem inzistiranje na live intervjuima za tiskani ili pisani medij. Ne kužim. Da snimamo video, okej. Ne moramo izgovoriti ni riječ. Mimika, pogled, gesta ili neverbalna komunikacija može ispričati odličnu priču bez ijednog slova. Dakle, ako snimamo film, bilo bi okej da dođem na set. Ali kada radimo za tisak ili internet. Koji k…. hoće novinar od mene? Zakaj se moramo nalaziti? Zato da onda to skidaju na one ćelave diktafone pa pol krivo skinu. Ili me interpretiraju po svom pa urednici krate i režu, sje… kontekst. Ej!”, dodao je Ripper.
“A još onda ja satima autoriziram tekst. Zapravo, napišem potpuno nove odgovore, jer znaš, to sveto pismo od pitanja se ne smije dirati. Da, može se reći da takva vrsta prakse kod mene izaziva osip. Ne znam, da li netko stvarno misli da me može manipulirati u smjeru ili smislu u kojem ja to ne želim? Da li netko umišlja da će dobiti moju reakciju u trenutku koju u artificijelnim uvjetima mailanja ne može dobiti, odnosno nema te neophodne “živosti” i “spontanosti”? Kao, u live razgovoru mogu se isprovocirati pitanja na licu mjesta”, smatra Dubravko.
“Ma mogu ja davati intervjue i uživo, ali je mali problem u tome da su novinari većinom neinformirani i nezainteresirani. Imaju šprancu pitanja koje postavljaju svima. I naposlijetku, nije ni bitno tko čita što ja trkeljam. Zato se, zbog sebe samog, potrudim da to izgleda što bolje. Misao mora biti ispeglana, filtrirana i usmjerena. Taj nivo koncentracije postižem samo kad sam sam na kompu. Često su pitanja nebulozno glupa i bespotrebno podcjenjuju publiku kojoj je intervju namijenjen. Onda duboko udahnem, plasiram fini precizni aperkat i svi sretni. Zato odgovaram mailom. Tako je najbolje za vasceli svemir“, misli Dubravko.
Dubravko Ivaniš Ripper je s Alenom Kraljićem 1992. godine osnovao Pipse
Novi album grupe Pips, Chips & Videoclips izlazi na proljeće iduće, 2013. godine, što će vam biti prvi studijski projekt nakon albuma Pjesme za gladijatore iz 2007. Kakva će biti nova ploča Pipsa?
“Ne da mi se sad pričati o novoj ploči. Zapravo, neće mi se dati ni ubuduće. Ne znam više pričati o muzici. Mislim, što se tu ima za reći. Neku muziku slušamo ili ne. Možemo prodavati spiku, ništa to ne koristi. No, album će se zvati Walt. Oda je mladosti, životu i ljubavi i drugačija je od Gladijatora. Vele momci iz benda da je komunikativnija od prošlog albuma. Ja ne znam kaj to zapravo znači, nisam komunikativan”, dodaje Dudo.
“Nisam još gotov, htio bi napisati još barem dvije pjesme, da sam ponosan na njih. Da album nema fillera i da većinu možemo svirati na gigovima. Puno smo radili na songovima, bend je puno svirao i svirat će na probama. Organičnija je od Gladijatora, mada mene bazični rokenrol ne interesira. Velim, daleko smo još od finalizacije, što me i veseli. Kad je gotovo, onda je gotovo, onda više nema one istinske zaje…“, rekao je o novom albumu Dubravko Ivaniš Ripper.
Dubravko Ivaniš Ripper je sav svoj fokus usmjerio na stvaranje glazbe, no sve je to besmisleno bez obitelji
Nego, reci, koliko su te brak i očinstvo promijenili? Već si duže vrijeme daddy – Yayin si suprug i otac osmogodišnje Lucije. Da li se to odrazilo na tvom bendu? Naime, žena ti je također glazbenica i umjetnica, a i ti si glazbenik. U kojoj si trenutno fazi? Koliko se sjećam, one davne 1996. godine kada smo zadnji put razgovarali za novine, bio si “bolestan”.
“Postoje ljudi kojima su najvažniji njihovi poslovi, njihovi bendovi. Meni je najvažnija moja kćer, moja žena i moja familija i to nonstop. Tu je početak i kraj. A svaki dan sam u studiju osam i više sati. Zapravo, nema me doma od jutra do navečer. Kad se vratim doma krene mailanje, administracija interneta, dogovori… Dok smo na probi, ne radi mi ni mob. Niti želim imati net, ništa… Samo fokus na muziku. Tako da moram priznati da sam full time posvećen bendu i muzici. No, sve je to potpuno besmisleno bez obitelji”, smatra Ripper.
Kažu neki, odnosno priča se po medijima, da je tvoj brak s Yayom umalo ugrozio opstanak benda Jinx?
“Jinxi? Stvarno volim Jinxe. Coki je najznačajniji pop autor u regiji zadnjih 10 i više godina. Majstor. On stvarno zna svoj posao. Muzički i kompozitorski je pismen, a ne samo impulzivan i talentiran. Je… talentirane s četiri banke! Napravio je na zadnjoj ploči neke odlične pjesme, a već otprije ima pozamašan naramak rasnih zimzelena. Tip je besmrtan. Ne mogu mu naškoditi da i hoću”, osvrnuo se na kritike Dubravko Ivaniš znan i kao Ripper.
Kako bi prokomentirao razliku u hrvatskom show bizzu iliti estradi? Što se promijenilo u glazbenoj sceni u zemlji i gradu od tvojih početaka do danas? Ima li uopće neke vrijednosti u ovoj današnjoj kakofoniji svega i svačega ili je sve samo jedan obični fake? Što kažeš na ove nove pojave i likove iz realitija, starlete i stiliste te razne i sve brojnije modne gurue i celebove? Općenito, kako reagiraš na ove današnje estradne pojave?
“Mislim da se po tom pitanju nikad ništa krucijalno ne mijenja. Estrada, to je uvijek jedna te ista spika – isto ništa i ista psihijatrijska dijagnoza. Estrada je sinonim artističke bezvrijednosti i jučer i danas i sutra i za vjeke vjekova. I svuda je tako – multilingvalno. Vrijedne stvari moraš iskopati, a da bi iskopao moraš tražiti. Da bi tražio moraš imati ambiciju, a da bi imao ambiciju moraš učiti – puno učiti. Učenje nas čini ambicioznima, znatiželjnima”, osvrnuo se na domaću estradu Dubravko.
Estradne pojave, ti haleki i bokčeki me ne zanimaju. Oni su prelaka meta…
“Na mojem su snajperu veliki umjetnici, općepriznate i neupitne veličine, osobni Isusi koji se izuvaju i hodaju bosi po dvoranama. Tu su i ovi društveno angažirani, osvješteni, alternativni, hrabri i ispravni koji će sve, svakom i uvijek istinu pljunuti u facu. Zgodni su mi i politički korektni. To je opasan fejk, a ne redkarpetovski poremećaji ličnosti. Oni su baš za skrb, a ne ljutnju. Ono što je bitno je prvo sagledati sebe. Zašto si, čemu si i tko si? Kada to doznaš, onda gledaj druge. Treba se brinuti, a nikako biti zabrinut. Život je veselje i da, treba ugasiti televiziju“, dodao je Dubravko.
Ovo si jako lijepo rekao. I da, slažem se. Šutni telkač kroz prozor i uživaj jer što je život nego veselje!? Reci, kako se osjećaš u Zagrebu danas, sada kada si i privatno i službeno Daddy, a nisi više Ripper? Izlaziš li još s dečkima van zaružiti? Što je Zagreb za tebe? Znam da ga voliš, što često i ističeš. Možda ne toliko izravno, ali kemija se nedvojbeno osjeća?
“Zagreb više ne gledam kroz prizmu osobne zaje…, izlazaka ili kurvanja. Mislim, u životu sam valjda poje… sve što sam htio. Ne interesira me više taj životni model. Jednostavno me ne fura. Ne poznajem mapu gradskog clubbinga barem 10 godina. Ili sam u studiju ili s familijom, baš me briga za sve ostalo. Ne izlazimo. Imamo pet frendova s djecom i zovemo ih doma na zezanje. Doslovno, živimo svoj mikrokozmos”, misli Daddy, nekada znan i kao Ripper.
Na svoj grad gledam, recimo, kroz prizmu kazališnih predstava za klince
“A one su većinom prekrasne, pravi dragulji. Često mi dođe da nakon predstave zagrlim glumce i velim fala kaj mi odgajate kćer, moj naklon do poda. Nakon Kauboja u Exitu doslovno sam plakao. Kakav su trud i znanja ti ljudi implementirali u trosatnu predstavu. Maestralno i svjetski. Baš su me posramili! Ja ništa od toga što oni znaju radit ne znam”, kaže Dubravko, znan i kao Daddy.
Sve se više društvenih pojava vezanih uz gradske teme, glazbu i kulturu općenito te nazivi kojekakvih novih internetskih portala u zadnje vrijeme počelo nešto opasno kititi i za moj ukus, malo previše ističu, da ne kažem – kočepere se s pridjevom i naglaskom, prefiksom ili sufiksom, whatever, na urbano.
“Urbano. Kaj je to urbano? Velim, otkad su došli urbani nestalo je građana. Nema srednje građanske klase, sva ta urbanost je prdec na vjetru. Svi koji nešto znaju i mogu otišli su odavde. Hrvatska je frustrirana, nekritična malograđanska seoska prćija. Prvenstveno mentalitetom, što je i najopasnije, gotovo neiskorjenjivo. Ništa ne bi bilo bed samo kad bi se osvijestili. To bi bio prvi dan istinskog puta napretka. Do tada, svim tim pikzibnerskim shortcuteovima nikud nećemo stići. Zamisli koliko mora biti sje… društvo koje apostrofira “urbanost”. Jer mu zapravo nije imanentna. Prvo elektrifikacija i industrijalizacija, a tek onda možemo pričati o urbanosti. A u tom slučaju i ne moramo, jer nikad nije issue ono što se podrazumijeva. Ja pripadam toj građanskoj kasti, ja sam građanin – graditelj. Konstruktor. Endemska vrsta”, misli Dudo.
Koji zagrebački bendovi po tebi nešto vrijede? Mislim na one mlade i tak te na one koji još nisu snimili svoje prvijence, ali budu? Ima li nade za njih?
“Ima jedan bend, a zove se Spremište. To su zagrebački klinci koje vidim kao nekakav slijed ideje na kojoj je jahao Haustor pa kasnije Pipsi. Znaš, oni su ko neka naša 3.0 inkarnacija, update za novi milenij. Slučajno sam došao do dema, poslušao i pao na guzicu. Pao sam na guzicu koliko je to kvalitetno napravljeno. I sami songovi i snimak i produkcija. A zapravo riječ je o čistoj dječačkoj zajebanciji frendova, klincima koje boli k… za sve. Ne opterećuju se, ne briju da žive od muzike, bar mi se tako čini”, misli frontmen Pipsa.
“I generalno ta zagrebačka scenica zajebantskog naziva Jeboton, to je baš strašno odlična priča koje nije bilo možda još od osamdesetih. Mi devedesetih nismo bili ekipa, ajde da se ne lažemo. Nismo ni danas. A ova klinčadija, ima tu više bendova koji su umreženi, shareaju članstvo, zajedno skupljaju lovu za organizaciju zajedničkih gigova, fajtaju se za sebe, ne kenjaju i ne kunjaju. Ma fenomenalni su! Takva situacija mora plasirati nešto dobro. Spremište je sad golim okom vidljivo i ubrzo će biti jeb… svemira, ali nadam se da će iz tog gnijezda izletiti još netko”, dodaje Dubravko Ivaniš Ripper.
Muči li te nostagija? Jel’ ti žao što više nema Kaveza i Zvečke, Lapidarija i Kulušića? Neki novi klinci ili smo postali “superstari”?
“Nostalgija? Pa ona nekako pristoji uz moje godine. Protiv nje se treba boriti kao protiv kuge. Priznajem, kad je nedavno bilo problema s Tvornicom kulture osjetio sam, zaista nitko tome nije kriv, intenzivnu ne-empatičnost. Ono, nisam se saživio s tim problemom. A Tvornica je bitan, jeb… bitan klub za ovaj grad i to nekako neupitno krajičkom neurokorteksa kužim. Tamo smo i sami svirali neke drage koncerte. I volim što je sve, ajmo reći, sređeno. Recimo da je s Kulušićem pa i Lapidarijem umro onaj Zagreb koji zovem svojim. Ali koga to briga – život ide dalje i neka ide”, mislio Dubravko.
“Zagreb, kao i svaki drugi grad svakog se dana ponovo rađa i umire. Neke su nam smrti bitne, neke ne. Nemamo kapacitete za bezgraničnu empatiju. To je suština. Zagreb je velegrad i normalno je i poželjno je da se stalno mijenja. Mijenja se spika, novi klinci dolaze, drugi odlaze. Sumnjive su, relativne kategorije boljeg i lošijeg od onog što je bilo prije. Ukratko, nemoguće je to uspoređivati. Život nam se, tehnološki, protokom informacija bitno promijenio zadnjih 20 godina. Istovremeno, cijelo društvo i danas je taoc ratnog diskontinuiteta sa svim posljedicama takvih procesa. Mi smo samo zakrpani, onako na brzinu”, dodaje.
“Današnji klinci nisu odrastali u normalnim uvjetima. Mislim da je bitno u usporedbi s onim gradom kakvog sam ostavio da su i droge nove, promijenila se narko karta. Ono što je nekad bilo duvanje danas je speed, MDMA… Ma i duvka se promijenila. To je jedan cijeli kozmos koji ne poznajem. Stanja koje ne poznajem, spika koju ne kužim, al mogu živjeti s tim! Ako me zato proglase starim, obožavam što je tako! Muzika koju radim ne korespondira s tim drogama, to je možda mali problemčić”, gleda na današnji život u Zagrebu Dubravko Ivaniš Ripper.
Pipse ćemo tijekom 2012. godine vidjeti na gigovima, a bit će ih puno sljedećih mjeseci!
Ni ja ne poznajem ta stanja i da budem iskrena – droge su sranja pa nek me sad i ovako javno proglase starom. Znaš kaj, zabole me. Znaš što ću ti reći, ovaj mi je intervju jedan od najdraže odrađenih novinarskih uradaka ikad. Čak i ovako emajlirani. Hvala ti. Hoćemo li završiti, ili ćeš reći još nešto za kraj? Može i reklama, nemam ništa protiv.
Uvijek mi je neugodno reklamirati se. Ali mislim si, zašto ne. Pa ja stvarno stojim iza toga što radimo. Ukratko, posjetite našu mrežnu stranicu na adresi pipschipsvideoclips.com i nabavite si online nešto. Na primjer, naš live album iz Zagrebačkog plesnog centra, DVD, koji CD, majicu ili stikić. I da dodam, uskoro ćemo biti i u nekim fizičkim dućanima. Vjerujte, to je najbolje kaj si od nas u zadnjih 20 godina možete priuštiti! Nadam se da se vidimo na gigovima, bit će ih puno sljedećih mjeseci!”, rekao je ili točnije, napisao za kraj Dubravko Ivaniš Ripper, frontmen legendarnog benda Pips, Chips & Videoclips. A sve što vas dodatno zanima vezano za ovaj bend, to potražite na Wikipediji.
