Pokušati napisati faktografski precizan životopis za umjetnika kao što je Milan Manojlović, znan i po nadimku Mance, veliki je izazov. Veći dio njegovog života, ponajviše sedamdesete, osamdesete i rane devedesete, dobrim dijelom ostaje zamagljen u neprovjerljivim anegdotama, urbanim legendama, nepouzdanim svjedocima vremena i mutnim sjećanjima preživjelih poznanika.
Moglo bi se reći kako je ovo zapravo pokušaj rekonstrukcije jednog ispunjenog, kreativnog, ali i autsajderskog života. U njemu su legendarne pjesme tek svjetionici, najsvjetlije točke tog olujnog i uzburkanog putovanja. A u njega su se uspjeli ugurati brojni koncerti, izložbe, predstave, rijetki albumi i cijeli jedan rat.
Milan Manojlović Mance rođen je 1958. godine u Karlovcu. No, kao vrlo mlad se sa ostatkom obitelji doselio u Zagreb gdje živi i danas. Počeci njegove glazbene karijere sežu u 1972. godinu kada osniva svoj prvi kratkotrajni bend Sumrak. Njega napušta već na prvom koncertu demonstrativno napustivši pozornicu. Upravo ovakve neobjašnjive promjene raspoloženja, nagle odluke i odustajanja obilježit će dobar dio Manceovog života.
Sloboda na koju se Mance odlučuje straši mnoge ljude
Mnogo godina kasnije, naš poznati performer i Manceov česti suradnik Damir Bartol Indoš opisati će to riječima: “Sloboda na koju se Mance odlučuje straši mnoge ljude i zbog toga on uvijek ostaje na margini”. Nemali broj glazbenih stručnjaka, ali i njegovih prijatelja i fanova, stavljaju Mancea u panteon rock zvijezda koje su, iz različitih razloga, također imale specifične umjetničke puteve i načine ophođenja sa svijetom oko sebe.
Neka od imena koja na prvu padaju na pamet su zasigurno ludi dijamant Syd Barrett, Roky Erickson i Daniel Johnston. To su sve odreda vrhunski glazbenici koji su u svom izrazu znatno odmaknuti od uobičajene matrice umjetničkog djelovanja. Iako su stilski i žanrovski različiti, njihov rad, baš kao i Manceov, bitno obilježava pomaknut način razmišljanja. Ali on nemogućuje ostvarivanje standardne karijere, no zato pruža kreativna rješenja kojih se ne bi lako sjetio netko normalan.
1978. godine Mance upisuje grafički odjel Likovne Akademije u Zagrebu
Tamo sa grupicom istomišljenika osniva umjetničku organizaciju ZZOT koja osvaja simpatije kritike izložbama diljem bivše države i Europe. Likovno stvaranje ostaje konstanta kroz njegov život… Baš kao i česta suradnja s kazalištarcima i performerima, ponajviše s ranijespomenutim Indošom i Ivanom Marušićem Klifom. No Milan Manojlović Mance ne zanemaruje ni glazbu, prošavši tijekom osamdesetih godina “novi val” kao pjevač ili gitarist kroz čitav niz nepoznatih, opskurnih ili kultnih bendova. T su bili Piki Paus, Gospođa Nada, Korowa Bar, Ložači, Cul-DE-Sac…
Mimo tih pokušaja s bendovskim svirkama, Mance je nastavio muzicirati s akustičnom gitarom. Svirao je uglavnom po spontanim, ad hoc improviziranim svirkama na različitim neformalnim okupljanjima. U društvu je bio poznat i kao vrlo osebujan pripovjedač šala, viceva i imaginarnih anegdota. Nije bio jedan od onih koji bi vrtili iste, sto puta prežvakane viceve s bradom. On bi svaki put improvizirao nove i pomalo začudne fore koje su svojom apsurdnošću podsjećali na Harmsa.
Usprkos svojoj kreativnosti, Milan Manojlović Mance bi vjerojatno ostao tek fusnota zagrebačkog undergrounda
Ona bi ostala poznata samo najzagriženijim fanovima ili bi bio samo još jedan gradski frik o kojem se pričaju anegdote upitne vjerodostojnosti. No, u drugoj polovici devedesetih se dogodila priča nalik na neki nevjerojatni filmski scenarij. Kornel Šeper, vlasnik male izdavačke kuće Kekere Aquarium, specijalizirane za izdanja alternativnih glazbenika, objavljuje 1996. u maloj nakladi kazetno izdanje albuma Čovjek iz Katange.
Nakon toga vrlo brzo što usmenom predajom, a što osebujnim koncertnim nastupima, Mance postaje miljenik studentske scene s kraja devedesetih. Iako taj njegov album prvijenac praktički nije postojao u rigidnim postratnim javnim medijima, pjesme Rajka, Evelina, Javorova grana, Ja noćas ništa nisam jeo, Kada kreneš na put i nezaobilazna Broj 2, postale su javna tajna alternativne rock scene. Internet je tada još bio u povojima, a izuzev na agilnom Radio Studentu, Mancea se nije moglo čuti na drugim radio stanicama, niti se o njemu moglo čitati u novinama.
Mance nastavlja sa izdavanjem albuma
Usprkos tome, Manceove kazete su se presnimavale i preslušavale po tulumima i studentskim domovima. One su putovale od ruke do ruke i od uha do uha, kao neka tajna namijenjena samo onima koji shvaćaju njegov iščašeni smisao za humor i nepredvidljivu liriku. U idućih nekoliko godina Mance izdaje još dva albuma – Plavi bar (2000.) i Melodije sobe i predsoblja (2003.) Tada počinje i ozbiljniju koncertnu aktivnost, a zamjećuju ga i brojni glazbeni kritičari.
Oni upravo Mancea smatraju karikom koja spaja staru školu zagrebačke šansone u koju spadaju Ivica Percl, Zvonko Špišić, Hrvoje Hegedušić, Drago Mlinarec i Arsen Dedić, rođeni Šibenčanin, ali autorski vezan uz Zagreb, s novim valom kantautora i kantautorica koji se pojavio u internet eri, kao što su Miki Solus, Nina Romić, Irena Žilić te Sara Renar. U tih kratkih desetak godina Manceov talent je procvjetao. Proširio je svoju pelud po glazbenoj sceni da bi, podjednako naglo i nepredvidivo kao što se pojavio, ubrzo nestao sa scene.
Mance je samoinicijativno prekinuo glazbenu karijeru
U samo sebi svojstvenom potezu Mance je odlučio samoinicijativno prekinuti svoju glazbenu karijeru. To je napravio održavši svoj posljednji pravi koncert naslovljen Vesele pjesme iz obližnjih galaksija 21. svibnja 2011. godine u atriju SC-a. Koncert je organiziralo tada novo vodstvo kulturnog sektora Studentskog centra koje je pod imenom Kultura promjene pokušalo revitalizirati nekadašnju slavu tog prostora. I uistinu, dok su uz Mancea na pozornici svirali veterani poput Dragana Pajića Paje i Andreje Košavić rame uz rame s mladim snagama kao što su Peach Pit, Rokambol, Višeslav Laboš, Nenad Borović i Mikro Mance, na trenutke se mogao osjetiti proplamsaj zlatnog vremena SC-a i &TD-a.
Uslijedio je trajni prekid javnog djelovanja, povlačenje u osamu i, rekli bismo, zasluženu mirovinu. U njoj Milan Manojlović Mance pretežno nastavlja neumorno crtati ili igrati šah. Baš poput J. D. Salingera ili Danijela Dragojevića, Mance danas odbija javno istupati, okruživši se isključivo prijateljima i ljudima od povjerenja. No poznavajući ga, uvijek treba ostaviti rezervu i za neočekivana iznenađenja po modelu James Bonda – nikad ne reci nikad!
Milan Manojlović Mance još se uvijek dobro drži
A legenda o njemu, baš kao i kultno sljedbeništvo, i dalje raste. Vjerojatno najtočniji rezime trenutnog Manceovog statusa dao je kultni strip crtač Aleksandar Zograf koji je o njemu napravio poetični strip i zaključio: “Mance je izabrao da kreativnost crpi iz svoja četiri zida sklupčan u vlastitom mikrokozmosu.”
Teško je riječima definirati tajnu Manceove glazbe i utjecaja. Ali ako bismo probali, mogli bismo zaključiti kako su Manceove glazbene dionice, baš kao i njegovi crteži, u svojoj jednostavnosti prelijepe. One posjeduju jedinstven, originalan i autentično genijalan spoj dječje nedužnosti, životne mudrosti i znakovita proročanstva. Svi kažu, dolazi bura. Sve će biti dobro, proročanski kaže Mance (Mario Kovač).
Više o Manceu doznajte na Wikipediji. A više o četvrtom izdanju Rock&Off nagrada doznajte na mrežnim stranicama na adresi rockoff.hr. Podsjtimo, nagrada dodjela će se održati u zagrebačkoj Tvornici kulture u subotu, 5. veljače 2022. godine.
