Sa nama je mladi graffiti umjetnik poznat pod nadimkom “Lonac”. Ovaj ambiciozni, samozatajni i svestrani student grafike na zagrebačkoj likovnoj akademiji, prošlog nas je ljeta osvojio svojim radom, kada je na oronulom pročelju Kulturnog centra Peščenica u Ivanićgradskoj napravio gigantski mural vedrih boja rađen grafiti tehnikom. A mural je skromno i istovremeno mistično nazvan “Time Catcher”. To je beskrajno simpatičan lutak s kapicom i prugastim čarapama, koji iz krletke pušta zatočene krilate budilice…
Koliko smo se puta divili ili durili, ovisno o viđenom, nekom novooličenom gradskom pročelju. Ili koliko smo se puta od srca nasmijali kakvom novoniklom prigradskom grafitu tipa “volim te mama, al ne više od dinama” i projurili dalje, ne razmišljajući o poruci črčkarije… No, vremena su takva, nema se cajta, rekli bi naši stari. Dok jurimo jer moramo, grad se mijenja iz dana u dan, a mi to jedva primjećujemo. No, tu i tamo se nađe malo slobodnog vremena pa se cipelcugom ili biciklom lunja po gradu. A i tramvaj je dobra opcija želimo li malo skinuti sunčane naočale i upiti toliko puta već opjevani miris grada…
O, da, Zagreb te zove, rekli bi Prljavci… Kada bi zagrebačke fasade mogle govoriti, zasigurno bi nam ispričale tisućljetne priče. Od Gornjeg grada do prekosavskih nasipa, od Griča preko Peščenice pa sve tamo do Zapruđa i Utrina, od Trga bana Jelačića do Hrelića ili pak čak i do – Velike Gorice! Svaki zid u Zagrebu nosi neku svoju priču ili začaranu bajku, poruku, ljubavnu izjavu. Ili poneki neostvareni san ili sliku… Pitanje je samo koliko smo u ovoj današnjoj žurbi i jurcanju za poslom i zaradom, kada nas nerviraju svakodnevne prometne gužve i kaosi, zvrndanja mobitela i automobilske sirene, da bar na čas osluhnemo taj vječiti, nezaustavljivi puls grada.
Zaustaviti vrijeme oduvijek je bila jedna od najstrastvenijih ljudskih težnji. Pokušavali su to i još uvijek pokušavaju mnogi umjetnici. Odakle ideja i zašto baš Peščenica?
“Peščenica je kvart i inače poznat po grafitima. Naime, cijeli je centar Pešče ukrašen grafitima, još negjde od početka 90-ih godina 20. stoljeća. Bilo je to u sklopu akcije Hall of Fame kada se mladim graffiti umjetnicima dalo zidove za slikanje da na njima crtaju što žele, ali i da se razviju okupljanja i sastajanja mladih umjetnika, da se pokrenu i vode likovne radionice… Što se pak Time Catchera tiče, pitali su me da li bih oslikao pročelje Centra. Rekao sam da bih, ali samo pod uvjetom da to bude nešto moje, nešto što ja hoću. Imao sam malo vremena za taj mural, svega dva tjedna”, rekao je Lonac.
“Ideju mi je dala budilica koju sam dobio kao poklon. Inače više volim raditi malo mračnije, melankolične teme koji nisu toliko bliske Time Catcher konceptu. Time Catcher ima veze s onim dijelom mene koji obožava stripove, jezive slikovnice i animirane filmove. Ideja je da se stvori priča koja teče od finalne scene prema početnoj. Da se satovi pušteni iz krletke vrate u zatočeništvo, da se vrijeme zaustavi te nakon toga objasni zašto je uopće do toga došlo. Ovaj prvi Time Catcher je zapravo zadnja scena, a napravit ću još puno zidova koji će na kraju biti jedna cjelina”, dodao je Lonac.
Bilo da si likovnjak, muzičar ili pisac, kreativna kriza je neizbježan dio procesa stvaranja. Često znamo upasti u kakvu blokadu. Kako se ti nosiš s tim?
“Volim se sprdat na temu identiteta, jer mislim da identitet sam po sebi nije prirodan i da se svi koji se identificiraju s nečim, npr. ja sam punker ili rocker, ograđuju u neke besmislene okvire. Zapravo, prirodno je naći se u nečemu što voliš. Ali loše je zatvarati se u te nepotrebne okvire jer tu nema napredovanja. Ograđuješ se tuđim pravilima i što se više identificiraš kao to i to, to se manje usuđuješ istraživati izvan okvira. Što se negativne energije tiče, nju iskoristavam za stvaranje. Kada u kreativnom smislu uspiješ iz sebe izbaciti nešto što te muči te kada stanes ispred tog rada, možda ti to nešto sto te mučilo postane jasnije jer se manifestiralo u nešto vidljivo”, smatra Lonac.
“Mislim da zato u mom radu ima toliko sprdanja. Ukratko, mrzim deklaraciju ART. To što ja radim, to nisam naučio na akademiji nego vani na ulici. Mislim da akademija sama po sebi ne pruža toliko koliko mi sami možemo. To što radim ne bih nazvao uličnom umjetnošću. Smatram da je to umjetnost, tj. kreativnost na ulici”, dodao je ovaj mladi zagrebački grafiter.
Koristiš sprej kao slikarsku tehniku? I zašto stvaraš motiv ribe?
“Jako je interesantno istraživati medije te pokušati isti motiv napraviti različitim tehnikama. Malo ljudi iskorištava puni potencijal spreja. Mislim da je važno ne držati se nekih pravila korištenja spreja, već eksperimentirati i pomicati vlastite granice. Tako se razvija ono što neki nazivaju stil. A što se tiče ribe, ona mi često dolazi kao character. No pokušavam ne uvijek raditi isto, već svaki put dodati neki novi element ili stvoriti novog charactera“, otkrio je Lonac.
“Dodao bih da nisam perfekcionist, samo volim da to bude TO. 100 posto to. Trudim se da svaki put napravim nešto novo i da se ne ponavljam. Možda previše brijem, ali idem se ubiti od posla da ostvarim tu ideju koju imam u glavi i da to bude to. Puno ljudi ima dobru ideju, ali se ne daju toliko u izvedbi. Isto tako se dešava da kvaliteta proizvoda bude manje važna od omota. Takva umjetnost je kratkotrajna. To je ono – Justin Bieber sindrom! Upakirano s oproštenjem – smeće”, dodao je Lonac kroz smijeh.
“Moj način slikanja zahtjeva puno vremena, strpljenja i sprejeva. Ne mislim da je to najbolje ili najteže, ali je takav način rada u mojoj prirodi protiv koje ne želim. Za sprejeve zarađujem slikajući, a trošim ih na nešto od čega ja nemam profita. To je samo gušt. Također, nije mi do kvantitete koliko do kvalitete. Ne želim biti svuda. Želim biti tu i tu, ali da to onda fakat budem ja”, rekao je ovaj grafiti umjetnik.
Ima jedna zanimljiva priča vezano za tebe. Jesi li zbilja morao kupiti flašu viskija čuvaru da te ne prijavi?
“Pa da, Jedan stariji, sada već prešarani mural, oslikavao sam četiri nedjelje. I to svake nedjelje po dva sata. Smiješno je to što je rad sam po sebi jako jednostavan, ali visok, zbog čega sam morao uzimat lojtre. A zadnju nedjelju došao mi je čuvar sa pitanjem Koliko para? Htio je da mu dam novac, jer ako bih odbio, kako je rekao, prefarbao bit mi rad. Nisam mu dao novac, nego sam mu otišao kupit viski. I od tada smo si kao frendovi”, sjetio se Lonac ove epizode.
“Zanimljivo, kada sam radio na jednom legalnom projetku, završio sam na sudu jer se ispostavilo da kvart koji je dao dozvolu, nema pravo na ikakve intervencije po fasadama bez dopuštenja grada. Slikao sam blizu Hrelića i to sa kolegom Stipanom koji je stupove podvožnjaka oslikao likovima ljudi koji na istome mjestu nedjeljom prodaju stvari. A murale na kraju nismo do kraja dovršili zbog upornih komunalaca”, dodao je.
Koja je zapravo razlika između grafita i črčkarija? I kakva su ti bila iskustva na ulici? Kako ljudi reagiraju?
“Kada se kaže grafit podrazumijevaju se slova. To su najčešće uvećani, stilizirani i detaljniji tag-potpisi writera. Grafiti su također i aforizmi, vicevi i potpisi na zidovima koje mnogi nazivaju vandalizmom. No, ja to nazivam živost grada. Ovo što ja radim, to su murali – zidne slike i to je malo drugačije. Stilski su možda slobodnije, ali mnogima, pogotovo komunalcima, sve je to ista stvar. Moji murali su priče koje se nadovezuju. Imam nekoliko apstraktnih pojmova koje vrlo često spominjem u radovima. Ali neka radovi govore sami za sebe”, dodao je Lonac.
“Što se tiče reakcija, kada radim na nekim vidljivijim mjestima, često čujem isto pitanje – Zašto ti to radiš? A ja im odgovaram – Zato jer to volim! Neki vole slobodno vrijeme trošiti na igrice, na nogomet, planinarenje, spavanje, sviranje. A ja radim ovo iako kada me pitaju da li mi se to plaća, a ja kažem ne, često poručuju – ti si lud! Da, u Hrvatskoj je čudno da se nešto ne radi za novac. No, ja time dobivam puno više nego da sam konstantno doma ili negdje gdje bih trebao biti”, otkrio je Lonac.
Kada oslikavaš, zašto su ti motivi iz klasične Grčke? Također, baviš se i glazbom. Svojevremeno si svirao na ulici da zaradiš za boje?
“Možda s istim razlogom zašto je inspirirala i umjetnike od renesanse pa do romantizma. Zbog onoga što su oni dosegli u umjetnosti, barem u tehničkome smislu. Danas imamo toliko pomagala koja nas zatupljuju. Tehnologija je toliko napredovala, ali i unazadovala ljude, a današnji filozofi i dalje najčešće citiraju grčke filozofe. Sada dosta generaliziram, ali ono što želim reći je da se ponekad moramo malo vratiti unatrag i zapitati se gdje smo se zaj…“, misli Lonac.
“Namjeravam raditi glazbu za sljedeće timelapse projekte. No, sviram i to kada nisam lijen, bas, gitaru, mučim se s trubom (smijeh), a tu je i moj najdraži didgeridoo. Također, ovog potonjeg sam i izrađujem. U Zagorju imam familiju i vikednicu gdje sušim drva za didgeridoo. Svako malo kad poludim od svog tog arta, odem se družiti s instrumentima pa se ponovo prisjetim zašto uopce radim sve to što radim. A to sve radim zbog one neke unutarnje satisfakcije”, kaže ovaj mladi grafiter.
“I vjerojatno želite da nešto poručim zagrebačkoj grafitti sceni. No, ja nisam u toj sceni. Mislim da je uvreda za writere reći da ja radim grafite. Znam ljude, kvalitetne ljude i kvalitetne radove. Treba poštivati svakoga tko radi nešto kreativno, pogotovo ako je u tome dobar te ako to radi iz vlastitoga gušta, a ne zbog društva u kojem se nalazi ili zbog trenutne mode. I za kraj, što je za mene sloboda? Moći reći što misliš, a ponekad i naslikati to”, rekao je za kraj Lonac s kojim je za ZGportal razgovarala Maja Milčec. A više o ovom mladom grafiti umjetniku doznajte putem njegove Facebook stranice.
