Nakon 4-godišnje stanke, na inicijativu akademskog kipara Alena Novoseleca i HDLU-a, nastavljeno je postavljanje skulptura istaknutih hrvatskih umjetnika u okviru Aleje skulptura na savskom nasipu, predstavljanjem 12. skulpture po redu, autora akademika Zlatka Boureka naziva Međaš protiv uroka i poplave.
Polazeći od misli `Drava i Dunav, često i Sava naraste do vrata, zato natovarim svoju kuću na glavu i odnesem je na sigurno`, znakom Međaš protiv uroka i poplave, postavljenim 30. lipnja 2016. godine na poziciji između skulpture Zvonimira Lončarića i Željezničkog (Hendrixovog) mosta, Bourek je odao počast svim majstorima, pučkim kiparima i radnicima koji su dizanjem pilova - međaša čuvali svoja mjesta od poplava i prisjetio se pučkih obreda likovnog čaranja kojima su se nabujalim rijekama nekoć obilježavale dozvoljene granice.
Aleja skulptura na savskom nasipu pokrenuta je na inicijativu pokojnog akademskog kipara Ratka Petrića u okviru sekcije Prijedlog Zagrebačkog salona 1985. godine, a prva predstavljanja započeta su 1990. godine. `Kulturna` Aleja uz rijeku Savu vrijedan je javni kulturni spomenik i non-stop otvorena galerija namijenjena građanima, umjetnicima, stručnjacima u kulturi te inozemnim gostima Grada Zagreba.
Prva faza Aleje skulptura na savskom nasipu prema zamisli Ratka Petrića (ako se izuzme Miroslav Šutej od čijeg se rada odustalo još za Šutejeva života zbog sigurnosti šetača) završena je desetom skulpturom u nizu, djelom Tok umjetnice Dore Kovačević u 2012.
Prva faza obuhvaća radove desetorice uglednih hrvatskih kipara i kiparica, koji su navedeni prema godinama postavljanja na savski nasip - Ratko Petrić "Kapi", Marija Ujević Galetović "Trkač", Miro Vuco "Kamen temeljac", Stjepan Gračan "Žabnjak", Milena Lah "Kotač vremena", Branko Ružić "Mačka", Mladen Mikulin "Čovjek s kolutom", Zvonimir Lončarić "Putokaz", Šime Vulas "Dvoje" i Dora Kovačević "Tok".
Druga faza započeta je radom Ivana Kožarića "Ruka", jedanaestom skulpturom u nizu Aleje skulptura na savskom nasipu, također 2012. Nakon četiri godine, na inicijativu voditelja projekta Alena Novoseleca, uspješno se nastavlja predstavljanje skulptura prema inicijalnoj Petrićevoj zamisli, postavljanjem rada akademika Zlatka Boureka.
Nastavak realizacije Aleje skulptura na savskom nasipu potiče odbor u sastavu dr.sc. Josip Zanki, akad. slikar grafičar i predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika, akad. kipar Peruško Bogdanić, akad. slikarica Jadranka Fatur i mr.sc. Branka Hlevnjak, povjesničarka umjetnosti, dok je vođenje projekta u ime HDLU-a preuzeo Alen Novoselec, prof. lik. kult. i akad. kipar i konz. - rest. za kamenu i arhitektonsku plastiku.
O spomeniku Međaš protiv uroka i poplave (Branka Hlevnjak)
Čuveni naš kipar, slikar, crtač animiranih filmova, lutkar, scenograf, kostimograf, redatelj, karikaturist, akademik i slavonski bećar u duši, Zlatko Bourek zaljubljen je u Slavoniju, njezinu erotomaniju, u bećare, folklor i pučke običaje koji pokazuju ustrajnost u svom načinu borbe protiv Zla. Kao dobri poznavatelj slavonske etnografije, etnologije i antropologije, Zlatko Bourek priča s radošću o običaju podizanja znakova protiv uroka, nesreće i zla. To nisu samo kapelice, krajputaši, nego i pilovi - međaši. Takav bi se pil-međaš dizao u svrhu obrane od poplave. Jednostavan stub (četvrtaste osnove) zidan od cigla, jer su one Slavoncima najdostupnije, na vrhu bi bio samo lik Marije ili sveca Ivana Nepomuka, zaštitnika siromašnih i protiv poplava ili još češće Sv. Florijana, zaštitnika utopljenika i protiv poplava, pod krovićem ili bez. (Ima ih brojnih i u Međimurju).
Sveti Florijan je u ranijim vremenima bio posebno čašćen svetac, napose u Slavoniji, o čemu svjedoče još uvijek sačuvani mnogobrojni njegovi kipovi na raskrižjima, pred Domovima vatrogasnih društava ili u nišama nekih kuća ili zgrada. Štovao se kao zaštitnik pivara, bačvara, dimnjačara, vatrogasaca, vojnika, ratnika, sapunara, utopljenika, vrtlara, kovača, protiv opasnosti od požara, nevremena, protiv neplodnosti polja, u opasnostima od poplava, kod opekotina, oluje, suše itd. Ostao je zaštitnik vatrogasaca kao dio folklora. Na njegov dan išlo se u procesiju uz zazivanje Sv. Marije.
Činjenica je da su te pilove - međaše zidali i oblikovali samouki majstori, pučki kipari, mimo crkvenih narudžba ili odobrenja. Zlatka Boureka zanima upravo taj pučki obred likovnog čaranja; dizanje pilova - međaša tamo gdje je prijetila poplava, poput kamena-međaša kojim su obilježavali nabujaloj rijeci dozvoljene granice.
U Bourekovoj suvremenoj interpretaciji taj se pil-međaš također uzdiže na ciglama kao stub (četvrtaste osnove) na kojem je glava koja će ponijeti kuću, kako bi je simbolično zaštitila od svih uroka i poplave - najveće opasnosti za sve koji žive uz rijeku. To je znak (kaže Bourek, znak a ne skulptura) koji ima snagu čaranja, to je čarka, suvremena interpretacija potrebe da se čovjek likovnom formom obrani od nevolja koje ga sustižu. Sada se, eto, jedan suvremeni znak čarke, čaranja, obrambeno - duhovna vizualizirana molitva / zabrana ili prijetnja (Zlu) našla na Savskom nasipu u Aleji skulptura, s dvije namjere; da bude znak svih pilova-međaša koji su kroz povijest bili oblikovani da sačuvaju kuće i živote od prirodnih nepogoda, i ujedno, da budu zagrebačka čarka, zašitni znak, kiparev prilog zagrebačkoj obrani od poplava. To je ujedno umjetnički prilog tradicijskom pučkom vjerovanju da se može komunicirati znakom - kipom sa Sveprisutnim vladarom Prirode koji će prepoznati iskrenost i uvažiti molitve.
O Zlatku Boureku
Životopis autora
Zlatko Bourek je rođen 4. rujna 1929. u Požegi. Rano djetinjstvo je proveo u Osijeku. Za Drugog svjetskog rata zbog židovskog podrijetla s majkom je u progonstvu, potom se trajno doseljava u Zagreb. Kiparstvo i slikarstvo diplomirao je 1955. na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Zagrebu.
Grafičkim radovima javlja se 1959., a od 1963. izlaže i slike pune grotesktnog humora, nadrealističnog osjećanja povezanog s elementima folklora. Od 1960. radi crtane filmove u čuvenoj Zagrebačkoj školi crtanog filma. Sedamdesetih godina posvećuje se lutkarskom i igranom kazalištu kao lutkar, scenograf, kostimograf te redatelj u Zagrebu, Dubrovniku i Njemačkoj. Od 1988. postaje stalni član kazališta Hans Wurst Nachfaren u Berlinu. S lutkarskim inovacijama u predstavi Hamlet (1983.) doživljava golem uspjeh. Godine 2006. postavljena mu je skulptura u Parku skulptura Jakovlje. Izlaže skulpture pod nazivom Bećarska rapsodija (2010.). S vršnjakom Pavaom Štalterom radi crtani fim Wiener Blut (2014.) i postavlja lutkarsku predstavu Krležijada.
Njegov golemi i vrijedan opus valoriziran je u monografiji Tonka Maroevića (2014.). Nagrađen je Nagradom Vladimir Nazor za životno djelo (2005.) i Nagradom HDLU-a za životno djelo (2014.). Od 2010 godine redoviti je član HAZU. |
