Kritička antologija je samostalna izložba Željka Senečića (Zagreb, 1933.), slikara i scenografa, televizijskog, filmskog i kazališnog redatelja, pisca proznih i dramskih tekstova te scenarista i kolumnista, održat će se od 30. ožujka do 14. svibnja 2017. godine u gornjogradskoj Galeriji Klovićevi dvori.
Koncipirana je kao kritička i antologijska prezentacija, dijelom retrospektivnog karaktera, a obuhvaća četiri različite umjetnikove discipline - slike na platnu, slike na staklu, pastele i crteže - i sadrži 55 djela, čime su predstavljene sve bitne i karakteristične autorove tematske, stilsko - morfološke i poetičke preokupacije u njihovim različitim vidovima i tehnikama.
Izložba je realizirana je u suradnji Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti i Galerije Klovićevi dvori.
Slike, crteži i pasteli
Brojčano su najbrojnije slike na staklu, gdje je Senečić ostvario svoja vjerojatno najmaštovitija, najslojevitija i najosobnija djela. Njegovo vrhunsko majstorstvo u toj tehnici razotkriva se u činjenici da su mu radovi egzemplarno koloristički rješavani i u izvedbi često bliski dijelom apstraktnom postupku.
Autor se time priključio nekolicini hrvatskih slikara koji su tu staru tehniku - Hinterglasmalerei - u metjerskom smislu doveli do takvog virtuoziteta i savršenstva da im u umjetnosti 20. stoljeća, u svjetskim okvirima, gotovo nema ravnih (Krsto Hegedušić, Ivan Generalić i ostali klasici Hlebinske škole). Podsjećamo da je Senečić dobitnik Grand Prixa za slikarstvo - i to upravo za slike na staklu - na prestižnom Le Salon des Nations (Salonu nacija) u Parizu 1984. godine. U tim je djelima autor ponajprije slikar ugođaja s nizom prikrivenih simboličkih konotacija.
Po brojnosti slijede simplificirani, krajnje reducirani i dijelom stilizirani crteži, koje je likovna kritika već odavno prepoznala kao iznimna rješenja suvremenoga figurativnog izraza. Riječ je o crtežima tankih linija, bez sjenčanja, bijelih formi na bijelom fondu. U starijih radova više je detalja, više deskriptivnih nastojanja, a potom Senečić počinje sve purificirati, sintetizirati i stilizirati.
Kao otkriće, izlažu se i interpretiraju pasteli koje je autor predstavljao dosad samo sporadično, u malom broju i tek u nekoliko prigoda, a sada se prvi put prikazuju kao izdvojena cjelina. Riječ je gotovo o monokromnim rješenjima, gdje ništa nije očvrsnuto u kompaktnim formama i gdje su prisutne samo slutnje, uronjenost svega predstavljenog u guste sfumature.
Prezentacija započinje izborom slika na platnu, gdje Senečić demonstrira osebujnu figuraciju s nizom ekspresionističkih, pa čak i stanovitih tašističkih značajki, vidljivog duktusa i sa špahtlom često izgrebenih brojnih detalja.
Tijekom izložbe svakodnevno će se prikazivati Senečićevi filmski zapisi o pojedinim likovnim umjetnicima - Vaništa, Dora Maar, Jagoda Buić, Knifer, Džamonja, Pulitika, Music te Hrvatski slikari u Parizu.
Slikarstvo na staklu
Kako je Željko Senečić diplomirao na slikarskom odjelu zagrebačke Likovne akademije, a potom proveo još 4 godine na postdiplomskom studiju u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića, on zasigurno ne ulazi u vidokrug interesa Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti, koji se bavi ponajprije tzv. samoniklim, samoukim, neškolovanim umjetnicima.
Međutim, kako je jedna od najvažnijih i najprepoznatljivijih karakteristika hrvatske naive stvaralaštvo Hlebinske škole, čija je bitna značajka slikarstvo na staklu, upravo u tome otkrivamo poveznicu i osebujne srodnosti između stvaralaštva Željka Senečića i nekolicine vrhunskih majstora naive.
Kao što je svojedobno Krsto Hegedušić upućivao u slikarstvo na staklu Ivana Generalića, a Generalić potom sve ostale najvažnije predstavnike druge generacije umjetnika Hlebinske škole - od Dragana Gažija i Ivana Večenaja do Mije Kovačića - tako je Hegedušić odigrao presudnu ulogu i u fascinaciji tom tehnikom kod Željka Senečića.
HMNU već cijelo desetljeće ima u svom programu izučavanje, tumačenje i prikupljanje slika na staklu kako Krste Hegedušića i drugih članova Udruženja umjetnika Zemlja, tako i slika na staklu sa sakralnom tematikom anonimnih, pučkih autora iz 19 stoljeća. Time se tumači naime geneza Hlebinske škole, dakle i počeci naive u Hrvatskoj. S tog su razloga u zbirci moderne umjetnosti Muzeja naivne, među inim, i dvije rane Hegedušićeve slike na staklu iz 1927. i 1933. godine.
Kako bi se što podrobnije, primjerenije i kompleksnije mogla izučavati ta osebujna tehnika - Hinterglasmalerei - i njena prisutnost u hrvatskoj kulturi i umjetnosti, svojedobno je odlučeno da Muzej započne skupljanjem djela i ostalih relevantnih autora koji se služe tom tehnikom, bez obzira na to spadaju li u naivu ili ne. Tako je pred sedam godina Hrvatski muzej naivne umjetnosti dobio na poklon tri uljane slike na staklu Željka Senečića. Danas je u muzejskoj kolekciji već sedam umjetnikovih vrhunskih djela u toj tehnici. S obzirom da su sve te slike donirane, Muzej je donio odluku da se umjetniku oduži na način da aktivno potpomogne projekt ovog njegova kritičkog i monografskog predstavljanja.
Uz slike iz autorova vlasništva, na izložbi će biti djela iz zbirke moderne umjetnosti Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti te iz nekoliko privatnih kolekcija.
Koncepciju i realizaciju izložbe te popratnog monografskog kataloga s pratećom dokumentacijom potpisuje Vladimir Crnković. Katalog se proteže na 120 stranica, koncipiran je dvojezično, hrvatski i engleski tekst teku paralelno, a sadrži reprodukcije svih izloženih djela.
Stručne recenzije projekta potpisuju akademik Tonko Maroević i povjesničarka umjetnosti Margarita Sveštarov Šimat, engleski prijevod Graham McMaster, a dizajnerska rješenja kataloga, plakata i pozivnice Boris Ljubičić.
Bio-bibliografija Željka Senečića
Željko Senečić (nadimak Seneka) je slikar i scenograf, televizijski, filmski i kazališni redatelj te producent, pisac proznih i dramskih tekstova, scenarist i kolumnist. Rođen je 18. siječnja 1933. u Zagrebu. Na Akademiji likovnih umjetnosti studirao je od 1951. do 1956, kada je diplomirao u klasi Marijana Detonija. Od 1956. studira na Odsjeku za scenografiju Akademije za kazališnu umjetnost, gdje je diplomirao 1960. Istodobno - od 1956. do 1960. - boravi na postdiplomskom studiju kao suradnik u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića.
Od 1957. izlaže na brojnim revijalnim izložbama Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH) u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu (na svim smotrama od 1958. do 1966) te na izložbama Majstorske radionice Krste Hegedušića. Izdvajamo nadalje sudjelovanja na na smotrama Zagrebačkog salona u izložbenim prostorima Umjetničkog paviljona i/ili Moderne galerije u Zagrebu (1965, 1966, 1970, 1971, 1972, 1974), te sudjelovanje na izložbama hrvatske recentne likovne umjetnosti u Galeriji Karas u Zagrebu (1977, 1978, 1979, 1981).
Za razliku od većine likovnih umjetnika, Željko Senečić sudjelovao je na manjem broju skupnih izložaba. Već od 1957. u fokusu je njegova interesa scenografija kojom se profesionalno i kontinuirano bavio do unazad desetak godina, pa se kao slobodan umjetnik nije morao dokazivati sudjelovanjem na skupnim prezentacijama. No u cijelom je tom razdoblju, u svih proteklih šest desetljeća, priredio mnogobrojne samostalne izložbe: prvi put nastupa u Galeriji ULUH-a u Zagrebu, u ožujku 1958, zajedno s Julijem Kniferom. Osim u Zagrebu, gdje se samostalno predstavljao u brojnim galerijskim i muzejskim prostorima, izlagao je također, često u više navrata, u Skoplju, Beogradu, Sarajevu, Beču, Bologni, Karlovcu, Splitu, Tübingenu, Trstu, Varaždinu, Ženevi, Madridu, Grazu, Zadru, Dubrovniku, Osoru, Lovranu, Novskoj, Tel Avivu, Labinu, Novalji, Mariboru, Pečuhu, Zlarinu, Šibeniku i Veneciji.
Senečić bijaše jedan od suosnivača Galerije Josip Račić u Zagrebu (1976).
Godine 2008. objavljena je dvojezična, hrvatsko - engleska monografija pod nazivom Senečić // Na kraju - sve je dim cigare (And at the End of it - all is the Smoke from a Cigare), a 2012. njegova monografija crteža Venezia / Zatvori krug... vrijeme je s tekstovima na talijanskom, hrvatskom i engleskom jeziku.
Željko Senečić dobitnik je prestižnog Grand Prixa za slikarstvo, za slike na staklu, na Salonu nacija - Le Salon des Nations - u Parizu 1984. godine.
Od ostalih nagrada izdvajamo: četiri Zlatne arene za scenografiju na Festivalu jugoslavenskog igranog filma (1964, 1985) te Filmskog festivala u Puli (1992, 2001); nagrade za scenografiju na Festivalu jugoslavenske televizije na Bledu (1968, 1971) i u Portorožu (1982, 1984); nagradu Dr. Branko Gavella za kazališnu scenografiju (1980); nagradu Vladimir Nazor za životno djelo za filmsku umjetnost (1996); Nagradu za životno djelo za scenografiju na Motovunskom filmskom festivalu (2005); nagradu Zlatni Oktavijan za životno djelo za scenografiju u hrvatskoj kinematografiji (2015). |
