Hrvatski fotosavez u suradnji s Galerijom Fotografija iz Ljubljane najavljuju otvorenje izložbe Najljepše mjesto na svijetu u četvrtak, 8. rujna 2016. u 19 sati u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu.
Izložba ostaje otvorena do 2. listopada 2016. Informacije o popratnim događanjima, razgovorima s umjetnicima i javnim vodstvima bit će dostupni na stranicama Galerije Fotografija, Hrvatskog fotosaveza i Galerije Klovićevi dvori.
Izložba okuplja vodeća imena suvremene slovenske fotografske scene, i to redom - Jaka Babnik, Emina Djukić, Tomaž Gregorič, Tanja Lažetić, Radenko Milak & Roman Uranjek, Boštjan Pucelj, Bojan Radovič, Aleš Rosa, Matjaž Rušt & Robert Marin, Jane Štravs i Tanja Verlak.
Izložbe koje tendiraju objediniti niz umjetnika pod nacionalnim ključem teško uspijevaju ponuditi relevantne teze o zajedničkoj kulturalnoj pripadnosti, o istoznačnosti društvenih praksi i područja djelovanja koja bi se, kad bismo na tome inzistirali, mogla pročitati iz odabranih radova.
Stoga će mnogi od nas, prije nego se upuste u svoje potencijalne odabire, nužno povući u nesigurna osobna sjećanja o onome, što svakome pojedinačno znači Slovenija. Jer to do neke mjere utječe na ovo što izložbom posredujemo publici.
Dulje od godinu dana izložba je nosila radni naslov Arbitraža, no na kraju je promijenjen. Vijesti koje su definirale odnose između Slovenije i Hrvatske dugo su govorile gotovo isključivo o okupaciji neke čestice zemlje. Zatim je došlo do prijepora o Piranskom zaljevu ili Savudrijskoj vali - teme od velike političke važnosti, ako je suditi prema napisima koji su postajali sve brojniji. U nekom trenutku zapitala sam se je li to jedina moguća optika - ona posredovana politikom u čijoj je srži nemogućnost dogovora. Jer to odgovara političarima koji na taj način skreću pozornost s drugih, važnijih tema.
Je li ta magična arbitraža doista jedina riječ kojom je moguće definirati odnos, znanje i interes koji pokazujemo jedni prema drugima?
Ova izložba pokušaj je odmaka od dnevne politike, od odnosa prema drugima na kakav nas prisiljavaju političari i mediji - drugima od kojih iz tko zna kojeg razloga zaziremo i koje ćemo kritizirati (jer su drugi), dok ćemo sami sebe doživljavati drugačijima - boljima, dakako.
Iako je trebala (ironično) definirati i poziciju kustosa koji gotovo uvijek donosi neki sud, na temelju čijeg se poimanja određuju granice onoga što je predmet interesa, izložba Najljepše mjesto na svijetu tek se bavi autorima čiji su radovi fotografske naravi i posreduju istražena znanja, težeći dijalogu. Jer fotografija je upravo razgovor, a ne tek dispozitiv slikovnog. Sazdana je od pravila (i kršenja istih), od rituala, odnosa između privatnog i javnog, sadašnjeg i povijesnog, subjektivnog i objektifikacije.
Fotografija ne pomiruje niti ne sudjeluje u potencijalnom konfliktu, ona je sredstvo istraživanja u složenom mehanizmu stvaranja zaključaka. S kojima se ne moramo nužno složiti. |
