"Poput scene ubojstva...", rekao je Jean Cocteau, opisujući spavaću sobu u kojoj se odvija
njegova monodrama La voix humaine / Ljudski glas iz 1927., koju je 1958. godine uglazbio
Francis Poulenc (1899 - 1963).
U sceni gotovo - pa - ubojstva vidimo neimenovanu ženu - znamo je kao Elle / Ona - koja telefonom razgovara s bivšim ljubavnikom. Čujemo samo
njezinu stranu razgovora, u kojem ga preklinje, pita, podsjeća, moli, izjavljuje ljubav. Tijekom
razgovora koji doživljavamo kao monolog, Ona prolazi kroz nekoliko faza, zainteresirana je za
Njega, znatiželjna, ljubomorna, nostalgična, histerična. Slojevi se gule i stabilnost narušava.
Njegovu stranu razgovora ne čujemo, znamo da se kod njega u pozadini čuje jazz i, najvažnije,
da će se uskoro oženiti drugom.
Telefonska mono opera La voix humaine bit će izvedena 23. veljače 2014. godine u Velikoj dvorani Teatra ITD, u izvedbi solistice Ivane Srbljan.
O mono operi La voix humaine
Nemogućnost komunikacije naglašena je tehničkim problemima, odnosno problemima s telefonskom vezom. Pariške telefonske veze bile su nepouzdane u Cocteauovo doba, ali i kasnije, kada je Poulenc pisao ovo djelo. Razgovor se prekidao, potrebno je bilo nazivati više puta, razgovarati s operaterom. U suvremenom svijetu možda postoji analogija s gubitkom bežičnog signala, ili korisniku neobjašnjivim ponašanjem navodno pametnih telefona.
Druga poveznica sa suvremenošću može biti zadiranje u tuđu intimu: ovdje prisluškujemo, svjedočimo - a možda ne bismo trebali - rasapu zdravog razuma ostavljene žene. Danas je prisluškivanje posvuda, neki sami nude i objavljuju svoju intimu, sve se gleda, sluša i snima i manje smo, možda, iznenađeni tuđim očajem, a jedino se jačina i raspon mogućih emocija, koje je Poulenc očito dobro poznavao i veoma detaljno prikazao glazbom, ne mijenjaju.
La voix humaine telefonska je mono - opera, podnaslovljena kao tragédie lyrique. Telefoniranje je element svakodnevice za koju su se skladatelji Poulencova kruga živo zanimali, tražeći načine da u djela inkorporiraju svakodnevne elemente. Poulenc je, kao što se obično navodi, bio dijelom skupine Šestero / Les Six, no to nije bila čvrsto povezana niti dugotrajna skupina. Isprva samouki skladatelj, kasnije je učio od Koechlina, bio je inspiriran Stravinskijevim djelima i, kao mladić, u krugu oko Satiea.
Majstor je uglazbljivanja onoga što se smatralo neozbiljnim, ali i veliki liričar, usredotočen na melodije. Mnogo je pisao za glas: pjesme, primjerice na nadrealističku poeziju - pa i vlastitu - kao i operu Razgovor karmelićanki, nedugo prije La voix humaine. Od dijaloga i tematiziranja vjere - koja je za neka Poulencova djela iznimno važna - u Razgovorima karmelićanki, ovdje je ostalo samo pola razgovora i očaj umjesto vjere.
Nakon znakovitog, burnog orkestralnog početka slijedi zapravo jednosatni recitativ, no recitativ promjenljivih ugođaja, širokog raspona, s glasnim i nježnim dijelovima, povikom i mrmljanjem te povremenom melodijom. Recitativ je često bez pratnje, secco, katkad prekidan kratkim upadima orkestra, paničnim, naglašujućim, a ponekad kao da se orkestar i glas međusobno podržavaju u anksioznosti, ili pomirenosti sa sudbinom. Poulenc je vrlo pomno glazbeno iscrtao Njezine pomake u emocijama, ranjivost i spuštanje prema očaju, uz raskošnu instrumentaciju, te djelo zato osvaja publiku, ali samo uz vrhunsku interpretkinju koja će moći zadržati slušateljevu pažnju i predstaviti sve predviđene detalje.
La voix humaine je 1959. godine, u Nacionalnom kazalištu Opéra - Comique i pod ravnanjem Georgesa Prêtrea, praizvela Denise Duval, koju je Poulenc navodio kao su-kreatoricu djela, a ono pak ostaje izazovom pjevačicama diljem svijeta.
(Dina Puhovski)
O Ivani Srbljan
Ivana Srbljan diplomirala je na Odsjeku za kompoziciju i glazbenu teoriju, a trenutačno je apsolventica solo pjevanja u klasi Vlatke Oršanić na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Najveći uspjeh donijela joj je uloga Carmen u istoimenoj Bizetovoj operi za koju je primila i Rektorovu nagradu.
Prije toga, sa Simfonijskim orkestrom i Zborom Muzičke akademije izvela je Mahlerove Pjesme na stihove Friedricha Rückerta, a solističke uloge imala je u djelima (oratorij) Ivan Grozni Sergeja Prokofjeva, Čarobna frula Wolfganga Amadeusa Mozarta i Stabat Mater Karola Szymanowskog.
Dobitnica je prve nagrade na Međunarodnom festivalu solo pjevača Bruna Špiler u Herceg Novom 2012. Dobitnica je stipendija za ljetnu školu u Semmeringu, 21. Međunarodnu ljetnu akademiju Prag - Beč - Budimpešta te za ljetnu opernu radionicu u Beeskowu (Berlin) na kojoj je osvojila Grand Prix.
Usavršavala se kod više uglednih pjevača i vokalnih pedagoga, a neki od njih su Peter Maus, Anton Scharinger, Giorgio Surian, Snežana Nena Brzaković, John Blakely, Walter Moore, Vlatka Oršanić i dr.
Od brojnih profesionalnih nastupa izdvaja se solistički nastup u Majstorskom ciklusu 2012. / 2013. Simfonijskog orkestra HRT-a te nastup sa Zagrebačkom filharmonijom na 27. Muzičkom biennalu u Zagrebu, također i koncert u sezoni 2012. / 2013. Cantus Ansambla, recital u sklopu 37. Osorskih glazbenih večeri u suradnji s pijanistom Ivanom Violićem, zatim recitali i vrlo uspješne suradnje s pijanistom Karlom Hubakom i harfisticom Ivanom Biliško te nastupi na Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu.
Zajedno sa zborom i orkestrom Orfelin iz Novog Sada sudjeluje u projektima pod vodstvom Tamare Petijević. Debitirala je u HNK u Osijeku 2013. ulogom Fenene u Verdijevoj operi Nabucco. Nastupala je u dramskim predstavama Mećava (Gavella), Romeo i Julija 68' (Kazalište Ulysses).
Snimila je glazbu za film Kenjac Antonija Nuića i predstavu Kaligula Tomaža Pandura. Od 1998. vodi Katedralni zbor crkve Svetog Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu. |
