Izložba (est)etika nacionalizma - dizajn za turbo folk otvara se u utorak, 6. svibnja 2014. godine u 20 sati, u zagrebačkoj HDD galeriji.
Riječ je o trećoj instanci dugoročnog projekta istraživanja dizajna u široko shvaćenoj turbo - folk subkulturi, koji je prethodno uključivao predavanje na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, održano u sklopu DA Festivala 2011. godine, te esej Uvod u turbo folk dizajn, objavljen iste godine u Zarezu, dvotjedniku za kulturna i društvena zbivanja, i naknadno na Dizajn.hr-u, web portalu Hrvatskog dizajnerskog društva.
Autor postava i dizajna izložbe je Bojan Krištofić, a izložba ostaje otvorena do 13. svibnja 2014. godine.
Osnovna ideja projekta jest analizirati turbo - folk supkulturu, s temeljima u glazbenom izrazu karakterističnom za srpski društveni kontekst 90-ih godina, kao estetski i semantički najpotpuniji izraz nacionalističke ideologije u post - jugoslavenskoj popularnoj kulturi, koji je svoj pandan u hrvatskom okruženju imao u cro danceu, te popularnim ratničkim i patriotskim budnicama iz prve polovice 90-ih godina - razdoblja ratova u bivšoj Jugoslaviji.
Naravno, izložba se fokusira na dizajn vizualnih komunikacija kao važan element koherentnosti turbo - folk subkulture, te one aspekte njegove metodologije koji su, u perspektivi obrnutoj od uobičajene, pridonijeli masovnoj popularnosti navedenih glazbenih stilova u najširim segmentima stanovništva, istodobno u ruralnim i urbanim područjima (čak sve više u urbanim kako je vrijeme odmicalo). Stoga izložba kronološki tijek razvoja dizajna za turbo - folk (kao i glazbe same) ukratko prikazuje komparativnim postupkom na području većeg dijela regije, ističući nekoliko najvažnijih, arhetipskih izvođača, koji su podjednako svojom glazbom i vizualnim izričajem od početaka karijere ocrtali puni krug.
To su, primjerice, Svetlana Ceca Ražnatović, ali i Severina (koja usprkos znatno različitom glazbenom izričaju u Hrvatskoj vrši donekle sličnu društvenu ulogu, vrlo promjenjivu i prilagodljivu tijekom godina), bivši pjevači/ce ansambla Južni vetar (Indira Radić, Mile Kitić, Sinan Sakić i drugi), zatim Colonia kao arhetipska regionalna dance grupa upitnog vrijednosnog predznaka, i tako dalje. Ubrojeno je, međutim, i nekoliko izvođača koji su, mada su cijelu karijeru stvarali u idiomu turbo - folka, također i propitivali i ironizirali vlastiti kontekst i identitet, poput Dragane Mirković, Jelene Karleuše i Dine Merlina.
Naposljetku, postav izložbe retrospektivno započinje najosnovnijim pregledom glazbenih i vizualnih kvaliteta vrhunskih, muzički školovanih i izučenih izvođača novokomponovane narodne glazbe, velikih jugoslavenskih zvijezda 60-ih i 70-ih godina, kao što su bili Silvana Armenulić, Toma Zdravković i neki njihovi manje značajni kolege i kolegice. Premda su ovi glazbenici u vokalnim izvedbama svojih i tuđih pjesama na svoj način postizali visoke umjetničke domete, činjenica je da se već u njihovom izričaju dogodio zametak onoga što će kasnije, uslijed negativnih povijesnih okolnosti, postati turbo - folk, analogno političkom i ekonomskom nazadovanju SFRJ, koja je kao država do određene mjere funkcionirala, iako je bila izgrađena na nekim neriješenim kontradikcijama, sustavno guranima pod tepih.
To je došlo do izražaja i u dizajnu vizualnih komunikacija za potrebe ovih izvođača i glazbene industrije u cjelini (a moglo se govoriti o pravoj, ne tako maloj industriji!), pa su na izložbi zastupljeni odgovarajući primjeri omota ploča, CD-a i nekih kaseta, kao i televizijskih snimaka te glazbenih spotova, sve do aktualnijih tiskanih plakata koji zorno svjedoče kako ovom procesu nipošto još nije došao kraj. Svi ovi eksponati komadići su šarolike i brojnim suprotnostima prošarane povijesti, pripovijesti o jednom razdoblju koje je kratkotrajno živjelo između više tektonskih međunarodnih kriza, onih koje stubokom mijenjaju sliku ljudskog svijeta.
Budući da je dizajn, odnosno industrijsko oblikovanje u tadašnjoj terminologiji, bio izuzetno bitan element jugoslavenske kulture planski proizvedene tijekom pedesetak godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, nije ni čudo da se i u njemu slikovito ogledala erozija njenih temelja koja je sredinom 80-ih godina već definitivno uzela maha.
Kao most između elitne i masovne, odnosno popularne kulture, dizajn je kroz sve svoje medije i u doba raspada SFRJ (kao i u vrijeme socijalističkog samoupravljanja) vlastima postao simptomatično pogodan alat izražavanja ideoloških obrazaca s kojima se stanovništvo svih bivših federativnih republika trebalo identificirati, a eksplicitno je postao i idealno sredstvo eskapizma i sublimacije građanskog neposluha, udružen s glazbom i ostalim pop - kulturnim sadržajima. U kontekstu popularne glazbe, turbo - folk numera (odnosno cro dance, de facto njena podvrsta) postala je posredstvom radija i pogotovo televizije proizvod najpogodniji za implicitnu komunikaciju političkih poruka, a dizajn kao prateća industrija pritom je itekako odigrao svoju ulogu, ničime ne dovodeći u pitanje društveni status quo, osim u vrlo rijetkim izuzecima, što se na izložbi u ograničenom, ali nadamo se reprezentativnom opsegu i vid.
Zaključno, interpretacijom ovog fenomena postavlja se pitanje o kriterijima vrednovanja kvalitete takvog dizajna, budući da su djela koja čine estetski kanon turbo-folka tijekom 90-ih godina, ali i poslije, izdašno nagrađivana na kojekakvim glazbenim festivalima i smotrama, čime su kontinuirano stjecala društveni legitimitet, a svojim autorima osiguravala prestiž u ekskluzivnim, njihovim slušateljima mahom nedostupnim socijalnim krugovima. U sivoj zoni između dobrog i lošeg, svjesnog i nesvjesnog, otvorio se vakuum koji je zbog svoje estetske i simboličke prilagodljivosti mogao usisati koješta i učiniti to ne samo društveno prihvatljivim, nego i poželjnim. Taj vakuum s nesmanjenim intenzitetom postoji i dan - danas, u velikoj mjeri određujući naše živote. |
