Aki Rahimovski je prvi ovogodišnji dobitnik Porina za životno djelo. Spletom nesretnih okolnosti, on se dodjeljuje postuhmno. Postoji zlatno pravilo kod donošenja ovakvih odluka. Porin za životno djelo “post mortem” mogu dobiti samo oni koji su ga zaista i neporecivo zaslužili svojom velikom karijerom, a nisu ga dobili za života. I to samo zato što su još uvijek bili preaktivni, preuspješni i premladi. Jednostavno, još nije bio njegov red da se popne na pozornicu Porina. Da mu se osobno uruči odavno zaslužena životna nagrada…
Aki Rahimovski rođen je 1955. godine u Nišu. Ubrzo se s obitelji preselio u Skoplje, gdje je pohađao muzičku školu, odsjek klavir i pjevanje. U Skoplju je bio član nekoliko sastava. Između ostalog grupe Krvna braća, zatim grupe Vakum i onda grupe Tor, s kojom je 1975. godine nastupio u Zagrebu na BOOM Festivalu. Tu ga je prvi puta na pozornici vidio Husein Hasanefendić Hus. Sve ostalo je povijest.
U vremenima kada pojam ”rock pjevač” gotovo da nije uopće postojao kao kategorija. Tada su se ljudi glazbom u pravilu bavili kao hobijem ili dopunskim zanimanjem. U tom času, s tek navršenih 19 godina, postao je prvi profesionalni rock pjevač. Izmješten iz komoditeta vlastitog grada i vlastite obitelji, svojevrsni “gastarbajter”, egzistencijalno ovisan o tome hoće li svojim talentom, trudom i znanjem postati dovoljno uspješan kako bi u toj novoj sredini i novom gradu snašao, uspio opstati i preživjeti.
Aki Rahimovski stigao je u Zagreb 1975. godine, a njegov životni put bio bi odličan scenarij za jedan holivudski film
Stigao je na zagrebački Glavni kolodvor s jednim koferom, toplim i pomalo hrapavim glasom i oceanom emocija, volje i energije. Muzikalan kakav je bio, usvojio je i zagrebački govor kao da je tu rođen. A u grad se nije samo uklopio, nego je ušao u uzak krug onih koji ga predstavljaju. Gotovo pola stoljeća kasnije nagrađuje ga se Porinom za životno djelo, za neizmjeran doprinos hrvatskoj glazbi i hrvatskoj kulturi.
U njemu glavni junak kreće od nule i na kraju uđe u legendu. Bilo bi u tom filmu uspona, padova, suza, smijeha, neuspjeha i euforije. Svih onih emocija kroz koje prođe čovjek spreman da povjeruje svojim instinktima, preuzme rizik i upusti se u životnu avanturu. Taj bi film naravno završio “happy endom” jer glavni junak na kraju ostvari sve svoje snove. Ali bi spretni holivudski režiser natjerao publiku i da se rasplače, jer se istovremeno s tim junakom moramo zauvijek oprostiti…
U ovoj kratkoj zabilježbi teško je nabrojati sve pjesme Parnog valjka koje je Aki Rahimovski otpjevao. A sve one su ostavile neizbrisivi trag u našim životima i u povijesti hrvatske glazbe. Od Lutke za bal do Za malo nježnosti, od Stranice dnevnika do Molitve pa Jesen u meni, Vrijeme ljubavi, Dođi, Nemirno more, A gdje je ljubav, Zastave, Sve još miriše na nju, Ljubavna… Pa sve do Ponovo, zadnje pjesme koju je Aki Rahimovski snimio u životu.
Ako se spomene Aki Rahimovski ili Parni valjak, svatko će u glavi složiti vlastitu top listu njihovih pjesama
Uz njih smo se zaljubljivali, ženili se i rastajali, pjevali ih na tulumima i zabavama, skakali na koncertima. Akijev je glas jedan od svega nekoliko onih koji su zaista činili neizbrisivi soundtrack naših života. Generacije i generacije odrasle su, a neke i ostarjele uz pjesme, albume i hitove koje je napisao Hus, odsvirao Parni valjak, a otpjevao Aki. Osim što je bio veliki pjevač, legendarna je njegova scenska energija. Aki je nedvojbeno bio najveći frontman ikada viđen na ovim prostorima, a malo je takvih i u svjetskim razmjerima.
Tisuće održanih koncerata, od manjih klubova pa do najvećih koncertnih dvorana, u kojima je Parni valjak postavljao i stalno podizao standarde koncertne produkcije, a na kojima je Aki svaki put ostavljao “krv, znoj i suze” i ponajviše svoje veliko srce, sve se to u stvari pretvorilo u jednu veliku, neprekidnu, životnu turneju, započetu sredinom sedamdesetih, a naprasno zaključenu nedavno, pred kraj 2021. godine, posljednjim koncertom na kojem je Aki rekao publici: “Laku noć, volimo vas!”.
Spletom nesretnih okolnosti, ovaj se Porin dodjeljuje prekasno
No, postoji zlatno pravilo kod donošenja ovakvih odluka. Porin za životno djelo “post mortem” mogu dobiti samo oni koji su ga zaista, neporecivo zaslužili svojom velikom karijerom, a nisu ga dobili za života samo zato što su još uvijek bili preaktivni, preuspješni i premladi.
I tako ćemo svi zauvijek pamtiti ovogodišnjeg dobitnika Porina za životno djelo Akija Rahimovskog – kao preaktivnog, preuspješnog i premladog. Jednostavno još nije bio njegov red da se popne na pozornicu Porina i da mu se osobno uruči odavno zaslužena životna nagrada. Više o Akiju doznajte na Wikipediji.
