Hi-Res audio je postao standard koji koriste kućni audio brendovi, a među njima i američki Sonos. No, postavlja se pitanje što nam sve donosi ovaj novi audio standard? Sve više i više glazbenih streaming servisa nudi kvalitetu zvuka veće rezolucije, a te u svakodnevni govor unijelo nove pojmove i brojke. Koja je razlika između 16-bitnog i 24-bitnog zvuka? Je li broj kHz bitan ili nije? I je li lossless zvuk uistinu toliko bolji od kompresiranog? Ako ste zbunjeni, niste jedini.
Dok su neki aspekti onoga što čini zvuk visoke rezolucije jasno definirani, neki baš i nisu. I kako se industrija razvija, streaming servisi uvode vlastite pojmove za brendiranje svojih Hi-Res paketa. Ovim tekstom ćemo vas provesti kroz osnove i objasniti što hi-res zapravo znači. Nadamo se da ćete tim znanjem moći donijeti informiranu odluku o tome koju vrstu zvuka želite u budućnosti slušati.
Što čini zvuk “Hi-Res”?
Kad god razgovarate o zvuku visoke rezolucije, na kraju pokušavate odgovoriti samo na jedno ključno pitanje. A ono je: “Koliko sličnosti ima između audio zapisa kojeg slušam i toga kako je pjesma zvučala kada je snimana u studiju?” Najbolji način da se to utvrdi je da se procijeni digitalni audio zapis upotrebom dva različita mjerenja: dubina bita (koja je izražena u bitovima) i brzina uzorkovanja (izražena u kilohercima ili kHz).
Dubina bita se može objasniti pitanjem “čujemo li zaista glasne i zaista tihe elemente”? Za početak, moramo reći nešto što je vrlo očito. Postoje neki zvukovi koji su previše tihi kako bi ih ljudi čuli, poput tankog pera povučenog preko staklenog prozora. Iako ta radnja proizvodi zvuk, mi ga ne čujemo. I obrnuto, postoje zvukovi koji su toliko glasni da bi njihovo slušanje oštetilo naš sluh. U praksi to bi bio jedan od razloga zašto nije pametno stajati pokraj motora na mlazni pogon. Između ta dva ekstrema nalazi se opseg zvuka kojeg ljudi mogu čuti i u njemu uživati.
Dubina bita je mjerenje koje nam govori možemo li čuti najtiši zvuk u pjesmi
I to sve do najglasnijeg zvuka – od najslabijeg šaputanja do najglasnijeg udara činele. Kada slušate glazbu, bitne su dvije različite dubine bita. Prva je dubina na kojoj je originalna pjesma snimljena u studiju i dubina stvarne glazbene datoteke koju slušate, a koja je streamana, preuzeta ili puštena s CD-a.
Dvije najčešće dubine bita koje se spominju su 24-bitna i 16-bitna. 24-bitna dubina je na kojoj se digitalna glazba snima u studiju. To je također dubina na kojoj se glazbena datoteka koju slušate smatra hi-res. 16-bitna se često naziva CD-kvaliteta. Ako slušate pjesmu na CD-u, slušate 16-bitnu pjesmu. Na ovoj dubini trebali bi moći čuti apsolutno najtiši zvuk u numeri, kao i apsolutno najglasniji. Zašto onda postoji uopće potreba za snimanjem pjesme na dubini većoj od 16-bita, ako 16-bitna pokriva čitav opseg glasnoće koju bismo željeli čuti dok slušamo?
Brzina uzorkovanja ili “čujemo li zaista visoke elemente i stvarno niske elemente?”
Naše uši mogu čuti samo određen opseg frekvencija. Vjerojatno ste upoznati s psećom zviždaljkom, koja proizvodi toliko visokofrekventan zvuk da ju ljudi ne mogu čuti, dok psi mogu. Kao i kod opsega tihih do glasnih zvukova koje čovjek može čuti o kojem se već pisalo, postoji i ograničen opseg frekvencija koje možemo čuti.
A za čovjeka s apsolutno savršenim sluhom taj opseg je od 20 do 20.000 Hz (ili 20 kHz). Dakle, u isto vrijeme kada je vrijednost od 16 bita izabrana kao standardna dubina bita za CD-ove, 44,1 kHz je izabrana kao standardna brzina uzorkovanja, jer uključuje cijeli opseg frekvencija koje ljudi mogu čuti.
Zašto nismo uvijek slušali u visokoj rezoluciji?
Ako želimo slušati glazbu koja zvuči točno onako kako je snimljena u studiju, zašto ne bismo uvijek slušali samo originalne datoteke? One spomenute 24-bitne digitalne datoteke snimljene u studijima? Kratak odgovor je zato što su te datoteke ogromne. A proces dopremanja tako velikih datoteka iz studija do naših ušiju bio je, ali i nastavlja biti izazov. Da bismo objasnili kako taj proces funkcionira, moramo razgovarati o audio datotekama. A ta priča, kao i većina dobrih priča, počinje početkom 80-ih.
Kada je CD prvi put predstavljen kao medij, na njega nije mogao stati cijeli album s 24-bitnim pjesmama. Dakle, kada se snima CD, originalne 24-bitne numere iz studija su se morale konvertirati u manje, 16-bitne datoteke. A onda se pojavio internet i promijenio način na koji dijelimo praktično sve. Pisma su postala mailovi. Brošure su postale web stranice. Razgovori su se prebacili u prozore za chat. Ali dok se riječi mogu elektronski prenositi prilično lako kroz veoma male datoteke, čak su i 16-bitne datoteke bile prevelike za prijenos na mreži, a originalne 24-bitne glazbene datoteke još manje.
možda se ne sjećate, internet je u početku bio jako, baš jako spor
Dakle, kako bi se glazba prenosila efikasno na mreži, glazbene datoteke su morale biti još manje. A da bi se to postiglo, originalne audio datoteke su kompresirane. Postoje dvije metode kompresije datoteka – s gubicima i bez gubitaka. S gubitkom se nazivaju lossy, a primjeri su formati kao što su mp3, AAC, VMA, OGG… S ovom metodom, mali dijelovi pjesme se potpuno odbacuju iz originalne numere kako bi se smanjili.
Dijelovi koji se odbacuju biraju se na osnovu toga koliko je malo vjerojatno da će ih neko propustiti. Međutim, to je uvijek sklizak teren. Da bi datoteka s gubicima bila sve manja, potrebno je ukloniti sve više zvukova. Što je više zvukova uklonjeno, veća je vjerojatnost da će slušatelj primjetiti da elementi nedostaju. I što više zvukova slušatelj primjeti da nedostaju, to više doživljava pjesmu niskokvalitetnom.
Još jedna napomena. Kvaliteta audio zapisa s gubicima (lossy audio) se ne ocjenjuje na isti način kao nekompresirani i bez gubitaka (lossless). Umjesto toga, kvaliteta se mjeri u kilobitima u sekundi (kbps), također poznatim kao protok u bitovima. Pazite da ovo ne miješate s dubinom bita!
Tu je i glazba bez gubitaka tzv. lossless audio kao što su FLAC ili ALAC
Najbolji način za kompresiranje datoteke bez narušavanja kvalitete glazbe je kompresija “bez gubitaka”. Slično konceptu ZIP datoteke, kompresiranje pjesme u datoteku bez gubitaka znači da kada ponovo otvorite tu datoteku kako biste preslušali pjesmu (ili je “dekompresirali”), ništa nije izgubljeno. Čujete pjesmu točno onakvom kakva je bila pre nego što je komprimirana u datoteku bez gubitaka. Danas servisi za streaming koji nude zvuk visoke rezolucije to rade s datotekama bez gubitaka.
Greg McAllister, viši menadžer za iskustvo zvuka u tvrtki Sonos, vodećem proizvođaču multiroom audio rješenja za dom, objašnjava zašto inženjeri zvuka snimaju glazbu u 24-bita jednostavnom analogijom. “Recimo da pokušavate uhvatiti malu ribu malom mrežom. S obzirom da je opseg vaše mreže nešto veći od ribe, trebali bi moći uhvatiti ribu mrežom koju imate. Međutim, ako imate veću mrežu s mnogo širim opsegom, bit će mnogo lakše uhvatiti tu istu ribu. Snimanje na 16-bitu je kao snimanje zvuka malom mrežom, dok je snimanje zvuka na 24-bitu velika mreža. Dajete sebi veću marginu greške i činite proces mnogo lakšim upotrebom velike mreže.”
Kvalitetan zvuk s Sonos zvučnika
Godinama su najveća dubina bita i brzina uzorkovanja koju ste mogli streamati na zvučnicima kao što su Sonos bili CD kvalitete. A s obzirom da 16-bitne i 44,1 kHz audio datoteke uključuju puni spektar glasnoće i frekvencija u pjesmi, ta kvaliteta zvuka zvuči fantastično. A odnedavno možete slušati zvuk visoke rezolucije (24-bit, 48 kHz) na većini Sonos proizvoda streamanjem s Amazon Music Unlimited-a.
A zašto biste željeli slušati glazbu u visokoj rezoluciji? “Prednost slušanja glazbe visoke rezolucije je u tome što slušate stvarnu datoteku iz studija. Nikakva konverzija nije bila potrebna kako bi se 24-bitna traka promijenila u 16-bitnu. Slušanje 24-bitne numere je jamstvo da čujete zvuk točno onako kako je zvučao u studiju. Da se izrazimo malo tehnički na trenutak, ako se sve digitalne datoteke sastoje od samo jedinica i nula, datoteka koju slušate u 24-bitnoj verziji sastoji se od potpuno istih jedinica i nula koje su izašle iz studija”, dodaje McAllister.
Koliko točno audio zapis koji slušamo odražava kako je pjesma zvučala kada je snimljena u studiju?
Odgovor na ovo pitanje ovisi o dvije stvari – o pjesmi koju slušate i o uređaju s ju kojim slušate. Naravno, zvučnici u vašem mobilnom telefonu neće zadovoljiti audio zapis visoke rezolucije. Međutim, ako slušate pjesmu visoke rezolucije s kvalitetnim slušalicama ili Sonos zvučnicima, postavljate najbolje moguće okolnosti da doživite tu numeru kako je zvučala u studiju za snimanje.
A kako slušati audio visoke rezolucije? Trenutno, ovi Sonos proizvodi mogu reproducirati 24-bitnu glazbu na 48 kHz: Roam, Arc, Beam (obje generacije), Five, Sub (sve generacije), Move, One, One SL, Port, Pojačalo, SIMFONISK polica za knjige, SIMFONISK stolna lampa, Play:5 (Gen 2), Connect (Gen 2) i Connect:Amp (Gen 2).
Sonos trenutno podržava streaming zvuka visoke rezolucije s Amazon Music Unlimiteda
Dodajmo da Amazon Music streama do 24-bita i 192 kHz. Da biste slušali zvuk visoke rezolucije s Amazon Musica na Sonosu (koji Amazon naziva i Ultra HD), morat ćete obaviti registraciju na Amazon Music Unlimited. Napominjemo da kada se streama na Sonosu, maksimalna brzina uzorkovanja je 48 kHz!
Isprobajte i odlučite. Na kraju krajeva, jedina osoba koja može odlučiti je li zvuk visoke rezolucije pravi izbor za vas ste vi. Zato pokušajte! Amazon Music Unlimited nudi besplatnu probnu verziju. Izaberite pjesmu koja vam je poznata, slušajte je na način na koji trenutno slušate, a zatim slušajte ponovno u visokoj rezoluciji i primjetite osjećate li razliku. Više o zvučnicima tvrtke Sonos doznajte na mrežnim stranicama tvrtke na adresi sonos.com.
