Izložba “Kolaži” kojim se umjetnica Katica Gajski predstavlja održat će se u Muzeju Mimara od 5. do 31. listopada 2019. godine. A radovi koji će se prikazati na ovoj izložbi su apstraktne kompozicije u tehnici akrila i nastali su tijekom 2015. i 2016. godine.
Katica Gajski, rođena Labaš, rođena je 5. rujna 1943. godine u Oroslavju, gdje je završila osmogodišnju školu. Školu primijenjene umjetnosti, odjel plošnog oblikovanja – odsjek slikarskih tehnika u klasi prof. Antuna Kirinčića, završila je 1961. godine u Zagrebu. Dugi niz godina bavila se primijenjenom grafikom i grafičkim dizajnom te je radila kao aranžer. Slikala je u slobodnim trenucima figuraciju koristeći se najčešće tehnikama pastela, laviranog tuša i kolaža. Samostalno je izlagala u Zagrebu i Oroslavju. Živi i radi u Zagrebu. Više o ovoj umjetnici doznajte na njezinoj mrežnoj stranici na adresi gajski.eu. A tko je umjetnica Katica Gajski, opsežno je objasio dr. sc. Enes Quien…
Katica Gajski – vrsna majstorica neoavangardne apstrakcije i kolaža
Ugodno sam se iznenadio vidjevši umjetnička djela koja je naslikala gospođa Katica Gajski rođ. Labaš. Vrsna je apstraktna umjetnica. Neumorno, iz desetljeća u desetljeće, iz godine u godinu, iz dana u dan, stvara poetične apstraktno – ekspresionističke slike i apstraktne kolaže. Premda sam profesor nekoliko kolegija iz znanosti o vizualnim umjetnostima na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, smatram da nije potrebno imati završenu Akademiju da bi se bilo odličnim umjetnikom. Dakako, to mojim studentima ne smijem reći. Najveći umjetnici, tvorci moderne i avangardne umjetnosti 20. stoljeća nisu bili akademski obrazovani: van Gogh, Gauguin, Toulouse-Lautrec, carinik Rousseau, Cézanne, Malevič, Picasso, Dalí, Pollock, Frida Kahlo, Warhol… Da ne nabrajam dalje.
Gospođa Katica Gajski jednom nije prošla prijemni ispit na Akademiji. I poslije više nije ni pokušavala. Ne smeta, kažem. Formalno nije studirala na Akademiji. Ali umjetnost je ionako u čovjeku. Ili jest ili nije. A ona je rođena umjetnica, njezin kreativni umjetnički nerv usađen joj je u krvotok, u gene. Obrazovana, građanski odgojena, kultivirana, profinjena i produhovljena, bila je uvijek samozatajna i povučena, nenametljiva. Važno joj je da stvara, svjesna da je umjetničko stvaranje oaza samotničkoga samoponiranja i osvještavanja same sebe, sebepostojanja. Velik privilegij!
No, ono što zapanjuje jest činjenica da su njezine slike i kolaži čista avangarda!
Vrlo su kvalitetni, krajnje osobni. Kada slika na rubu figurativnog i apstraktnog. Ili pak potpuno apstraktno, njezini su radovi snažni ekspresionistički moduli. Nije koloristica, radovi joj više preispituju formu. Koristi u svojemu apstraktno – ekspresionističkom slikarstvu samo crvenu, bijelu, sivu i crnu. Važan joj je potez. Gesta. Ostavljanje tragova svoje prisutnosti u svijetu. To čini kultiviranim gestualnim slikarstvom, u kojemu su potezi svojevrsni psihogrami, a mislim da imaju i veze s meditativno-kontemplativnom estetikom kaligrafije zena. Ti gestualni crveni, bijeli, sivi i crni potezi naprosto su likovni rukopis jedne snažne umjetničke osobnosti. Kolaži su specijalnost Katice Gajski. Puni su vrlina u smislu modernosti i dijalogiziranju s povijesnim avangardama 20. stoljeća, poglavito II. Pariškom školom i dadaizmom.
Neki kažu da je Picasso prvi napravio kolaž, ali to nije istina. Kolaže su počeli raditi dadaistički umjetnici 1911. godine i radili ih tijekom slijedećih tri desetljeća (Tristan Tzara, Marcel Janko, Hans (Jean) Arp, Hannah Hoech, Kurt Schwiters, Raoul Haussmann, Richard Huelsenbeck i tako dalje), ostavivši dubok, upravo revolucionarni trag u umjetnosti prošloga stoljeća, s golemim utjecajem koji eto, seže do naših dana, i jedno je od sredstava umjetničkog izražavanja suvremene umjetnosti. Ključan je trenutak bio kada su umjetnici s početka drugoga desetljeća 20. stoljeća, dadaisti, odložili kistove, palete i boje i namjesto njih uzeli škare i ljepilo, ne bi li izrazili svoju duboku zabrinutost zbog krize koja je obuhvatila tadašnju Europu, a kulminirala je izbijanjem Prvoga svjetskoga rata tri godine kasnije.
Namjerno su htjeli stvarati antitradicionalnu antiumjetnost
I to izražavajući apsurd egzistencije u tom vremenu ekonomske, političke i svekolike druge krize. Svojstveno im je osim rezanja i lijepljenja na površinu komadića izrezaka iz novina i časopisa, na kakvu trošnu dasku, i lijepljenje smeća, komadića otpadaka, drveta, tekstila, čak i popušenih čikova. Kolaž se u modernoj umjetnosti udomaćio kao tipično izražajno sredstvo umjetnosti. Kompozicije od na papirnatu površinu zalijepljenih dijelova od papira izrezanih komada, likovna je vježbenica od djece u vrtićima i školama, amatera i profesionalaca u umjetničkoj djelatnosti.
Katica Gajski ne ide putem dadaista u izražavanju egzistencijalističkoga nezadovoljstva. Kolaž odabire kao intrigantnu i zanimljivu likovnu disciplinu u kojoj uživa u procesu rezanja oblika i njihovoga strukturalnog kompozicijskog sklada i logike. Ona naime, posjeduje rijetku sposobnost za kombiniranjem razlomljenih plošnih fragmenata u suvisle, likovno krajnje pismene i kultivirane, strukture. Njezin strukturalizam ponaša se po principu pars pro toto, odnosno dio za cjelinu, i cjelina za svaki pojedini dio. K tome, komponirane strukture odlikuje vrhunski sklad, harmonija ukomponiranih dijelova, i simetrija.
Osnovna im je odlika uravnoteženost. Lomi prostor slike i preuređuje ga po svojim unutarnjim diktatima i volji. Osvjetljava ili pak zatamnjuje pojedine određene prostorne gabarite, plošne planove, najčešće u kontrastima boja ili neboja. Ukomponirat će tako, u savršen sklad efektan kontrast svijetlo crvene i crne, ili pak bijele, sive i crne, dakle akromatske, neboje, ponovno s osobitom pažnjom posvećenom simetričnom uravnoteženom skladu svijetlo – tamnih kontrasta.
Katica Gajski stvara apstraktne strukturalne forme u nepoderivo, organično jedinstvo, instruktivno i edukativno
Time evocira sjećanje na moderno i suvremeno apstraktno slikarstvo. Svakako treba uočiti – da se poslužimo muzikološkom terminologijom – i melodioznost i ritmičnost ovih inventivnih kolažnih složenica, ili kako je to rekao profesor Danijel Žabčić u jednom od predgovora prethodnih izložbi: “Uočljivo je ritmično dinamiziranje perifernih polja koja sonornije dovršavaju gustu akromatiku…” te primjećuje da su “kolaži koje radi Katica Gajski komponirani tonskim rezovima pomno očišćenih od literarno simboličkog rastera tvoreći kromatsko-akromatske sintagme.”
Ovo je važno, jer doista Katičini kolaži ne pričaju priče. Nisu narativni i ne nose neki figurativni ili realistični biljeg prepoznavanja. Oni su naprosto varijacije na temu slaganja različito rezanih i u jukstapozicije postavljanih apstraktnih, asimetričnih plošnih odlomaka, što im daje aromu eksperimenta, s posebno istaknutom komunikacijom s promatračima, u smislu govora o umjetničinoj duši i duhu.
Ne mogu ne primijetiti još jednu bitnu odliku ovih kolaža…
Kako su stalna igra odrezanih komada, varijacije na temu od kompozicije do kompozicije, sve te kompozicije neprestance vode dijalog među sobom, kao da je sve jedan dugi unutarnji umjetničin monolog, a ujedno i dijalog. Osim što kompozicije vode međusobni dijalog, dijalogiziraju i s imaginarnim muzejom (Andre Malraux) u umjetničinoj glavi, a to znači s nekim segmentima moderne umjetnosti i avangardne umjetnosti. Tu prije svega mislim na neke reminiscencije na koje nas asociraju radovi Katice Gajski, jer je očito da dijalogiziraju s hrvatskim avangardim pokretom Exat 51, poglavito radovima Ivana Picelja i Vjenceslava Richtera, a još više sa slikarima tzv. II. Pariške škole, tzv. tašistima (fr. la Tache = mrlja), od kojih bi ovdje istaknuo Sergeja Poliakoffa, ruskoga slikara koji je od revolucije pobjegao u Pariz.
No, to su samo prispodobe u kojima analitičko oko kritičara nalazi paralele, pandane i sličnosti, a u stvarnosti, umjetnost kolaža gospođe Katice Gajski krajnje je stilski samosvojna, stilski profilirana i definirana i rekli smo, sasvim osobna. Nakana, možda slučajna i nenamjerna, čini mi se da je buđenje svijesti i vizualne percepcije kako kod sebe same, tako i kod promatrača, svjedoka umjetničkoga čina i umjetničkoga djela. Svi odavno znamo da je umjetnost u oku promatrača.
Posebno me se dojmila činjenica da joj svi radovi odražavaju postojanu, ustrajnu, nepokolebljivu, neumornu, trajnu i besprijekornu ravnotežu, što vidim kao posljedicu umjetničina talenta, likovne i perceptivne umjetnosti i stila. Katica Gajski stvara svoja djela u svojemu stilu, s puno stila, i smisla za estetikom visokoga modernizma. Njezin opus ubrajam u vlastita otkrića, zahvaljujući umjetničinu bratu, mojemu prijatelju Juri Labašu, najvećem umjetniku 20. stoljeća rodom iz Oroslavja. Ali i jednom od najznačajnijih, najintrigantnijih hrvatskih suvremenih umjetnika uopće.
