Okolica Zagreba, kao i Kupinečki Kraljevec, stoljećima obilježava Ivanje svakog 24. lipnja, održavajući tradiciju i folklor. Ove će godine, u subotu, 27. lipnja, nakon neočekivana prekida svakodnevice proslava Dana svetog Ivana biti posebno važna i slatka, jer slavimo život i kulturu zajedno i na otvorenom prostoru. Manifestacija će ugostiti živuću legendu hrvatske tradicijske glazbe Dunju Knebl i Roka Margetu. A oni će žitelje i posjetitelje podučiti tradicijskoj glazbi u svojoj besplatnoj radionici.
Dakako, čuvari tradicije su i poznati tamburaški sastav Ni 5, Ni 6. Oni će nas provesti kroz glazbenu etno povijest Hrvatske prije i poslije središnjeg događaja manifestacije – paljenja ivanjskih krjesova. Kupinečki će kraj time biti jedan od vratara hrvatske baštine, uz brojne gradove i sela koji stoljećima dočekuju ljeto plamenom života. Ivanje je pretkršćanski narodni običaj vezan uz zimski i ljetni suncostaj, kao i proljetnu i jesensku ravnodnevicu. Krjesovi su pak tradicijski smatrani obredima pročišćavanja i početka novog života. A ljetno je paljenje nakon onog proljetnog za Jurjevo padalo na najduži dan godine.
- PROČITAJTE VIŠE: Gradovi prijatelji grada Zagreba | Popis gradova i godina potpisa Povelje prijateljstva
Hrvatski Ivanjski običaji nastali su iz slavenske tradicije koja je prigrlila kršćanstvo. Simbolički Ivanje obilježava dan svetog Ivana Krstitelja koji je u rijeci Jordan krstio Isusa Krista. Ivan Krstitelj je time posljednji prorok uz čiji se blagdan rođenja 24. lipnja, vezuju pretkršćanski običaji paljenja krjesova, a rasprostirali su se diljem zemlje. Prema tradiciji, žitelji različitih krajeva Hrvatske okupljali bi se pred zoru na izvorima vode. U njima su se okupali, kako je i sam učinio sveti Ivan, zaštitnik vrela.
Ivanjski običaji podrazumijevali bi potom skupljanje suhog granja
Granje bi se postepeno palilo predvečer. A kada bi pala noć palili su se veliki krjesovi na obalama rijeka ili brdima, ovisno o kraju. Žitelji su ih preskakali, smatrajući da im tako ljetni kukci neće gristi noge. Djevojke bi si međusobno triput preko plamena bacale povezane rukoveti cvijeća, koje se potom stavljalo na krovove i kuće. One bi se okupljale u dodole i pohodile sve kuće sela pjevajući, kako bi prizvale kišu za dobru ljetinu. Domaćice kuća iz kotlova bi prolijevale vodu na dodole u plesu kako bi i njih tako blagoslovile.
Dodolama istovjetne bile su ladarice koje su se obraćale nebesima i Ladi za kišom koja će okupati polja i stoku. Žene bi nerijetko i u svojim čišćenjima dvorišta i okućnica skupljale suho granje i otpadno drvo te ih vezale u snopove koji bi se kasnije zajedno palili.
Ivanje je poticalo natjecateljski duh među selima koji su htjeli imati najveći krijes
S odlukama o tome čiji je krijes bolji poigravali bi se dječaci koji bi protivnički krijes pokušali rušiti praćkama. I dok bi stariji i djeca oko ponoći pošli kućama, mladež bi ostajala u plesu, slavlju i preskakivanju žeravice do nove zore. Djevojkama i mladićima ivanjske bi procesije bile prilike za upoznavanjem partnera, ali i njihovih obitelji kroz male ritual i običaje na ovaj mnogima omiljen ljetni dan.
Proslava 14. Ivanja u Kupinečkom Kraljevcu održat će se u subotu, 27. lipnja 2020. godine, na školskom sportskom igralištu na adresi Kraljevečki brijegi 90. Manifestacija je u organizaciji Centra za kulturu Novi Zagreb, Gradske četvrti Brezovica, Vijeća MO Kupinečki Kreljevec, Sportskog društva Kupinečki Kraljevec, DVD Kupinečki Kraljevec i KUD-a Kupinečki Kraljevec. A više o Kupinečkom Kraljevcu doznajte na Wikipediji.
Što su dodole ili prporuše?
Izabrana, posebno opremljena skupina obilazi selo, izvodeći propisane obredne radnje popraćene odgovarajućom pjesmom. U tom običaju sudjeluju pretežno djeca pretpubertetske dobi. Središnji lik skupine je doda ili dodola, prperuša ili prpac, a on je sav uvijen u zelenilo. Pred svakom kućom uz ritmičke pokrete skupina otpjeva zaziv za kišu koji je popraćen refrenom: Oj, dodo! Oj, dodole!
Osobu u zelenilu domaćini poškrope vodom, a ostale daruju. U Hrvatskoj se običaj održavao još u prvim desetljećima 20. stoljeća u istočnoj Slavoniji, na jadranskom području i Žumberku. Bio je poznat u jugoistočnoj, zapadnoj i srednjoj Europi. Npr. u Njemačkoj se spominje das Regen – Mädchen kišna djevojka. Običaj je također raširen i u sjevernoj Africi te zemljama Bliskog istoka gdje se spominje kišna majka ili kišna zaručnica. Običaj je poznat i na Kavkazu, u Dagestanu te Indiji.
